S nadnaslovom „Priča koja bi i mrtve potresla“ Glas Istre je objavio šokantnu ispovijest Ivice Lerotić, vukovarskog branitelja koji živi u Puli, a kojem su u Vukovaru ubijeni otac, brat, žena i nećakinja.
U razgovoru s autorom Robertom Frankom, koji je i glavni urednik Glasa Istre, Lerotić iznosi svoju tragediju: tešku, sumornu i brutalnu, toliko grubu da je gotovo nezamisliva. To je priča o ratu, žrtvama, zločinima i strahotama za koje čovjek misli da će ga ubiti, ali ih on na kraju životinjskom snagom nadživi. Kako stoji i u uvodu teksta, kojeg prenosimo uz odobrenje Glasa Istre, to je priča o mržnji i ljubavi, o lošima i zlima s jedne, te dobrima s druge strane životnog klatna.
Životna tragedija
Nekadašnji pripadnik 204. Vukovarske brigade i predsjednik HVIDR-e Pule Ivica Lerotić, Vukovarac nastanjen u Puli već 27 godina, istodobno je zanimljiv, ali zbog svog životnog iskustva i težak sugovornik. Njemu su nakon pada Vukovara u kojem je dva puta ranjen pobijeni najbliži. Popis onih koje su mu likvidirali izdajnici iz podruma, uvezeni četnici i jugovojska je bolan: otac, brat, žena i nećakinja. Tragedije u njegovom životu nastavile su se potom u logoru, a nisu prestale ni u Puli. Kad čovjek s njim razgovara postavlja si samo jedno pitanje: kako taj Vukovarac uz toliko smrti i patnje u najbližem životnom okruženju uopće preživljava?
– Svako jutro kad se probudim zahvalim se dragom Bogu na lijepom danu. S tragedijama koje sam prošao čovjek se mora naučiti živjeti. S time što mi se dogodilo ja se dižem, a s time odem i na počinak, kaže Lerotić.
Prepun je emocija koje racio, očekivano, stavljaju u drugi plan. Njegovo svjedočenje o životu je iskreno, bez uljepšavanja, ali i bez preteških riječi za krvnike koji su mu uništili život. Nevjerojatno koliko unatoč svemu što mu se dogodilo uspijeva ostati svoj, pribran i – čovjek, opisuje autor Robert Frank svog sugovornika i vukovarskog stradalnika Ivana Lerotića.
Iz razgovora, kojeg u cijelosti možete pročitati na Glasu Istre, za Fenix izdvajamo onaj dio razgovora koji se odnosi na Lerotićevo viđenje današnje Hrvatske, i tragediju koja je zadesila njeg i njegovu obitelj u Vukovaru nakon završetka Domovinskog rata.
– Je li današnja Hrvatska onakva kakvom ste je zamišljali kad ste ’91. branili Vukovar i Hrvatsku?
– Ne, nije. Razočaran sam, kao i većina braniteljske populacije. Razočarani smo lopovlukom i krađom, prevarama i privatizacijom.
– Veći je problem od Pupovca to što su nas naši pokrali. Mnogi bi se s time složili. A vi?
– Imamo dva problema, i jedan i drugi, i Pupovca i naše lopove. No Pupovac je toliki problem koliko mu mi pridajemo značenja. Nama je najveći problem što su naši ljudi koje smo birali na pozicije ispali lopovi. Pretvorba je otišla u potpuno krivom smjeru. Na kraju ispada – sami smo sebi za većinu toga krivi, kaže Lerotić za Glas Istre.
– Vaša obitelj u Vukovar je teško stradala.
– Jako. Teško mi je i pričati o tome. Nakon pada Vukovara ubili su mi četiri člana najuže obitelji: brata, suprugu, oca i nećakinju. Ja sam završio u logoru u Srbiji devet mjeseci samo zato što sam Hrvat i branio sam Vukovar. O kakvom ugrožavanu Srba onda pričamo?
– Znate li tko je pobio vašu obitelj?
– Imenom i prezimenom to još uvijek ne znam. Za ženu ne znam ništa, osim da je nestala s Veleprometa nakon pada Vukovara. Nećakinja je ubijena metkom iz pištolja isto nakon pada Vukovara. Otac mi je ubijen u svojoj kući, a brat na Ovčari. I što da ja sad kažem Pupovcu?
– Kad ste prevezeni u logor u Mitrovici, jeste li znali za sudbinu svoje obitelji?
– Ne, ništa nisam znao. Tek naknadno, nakon izlaska iz logora, saznao sam da mi je obitelj pobijena. Unutra mi je bilo jako teško. Svaki dan molio sam se Bogu da mi da snagu da izdržim, da se vratim i vidim što je s mojom obitelji. Preko Međunarodnog crvenog križa stupio sam u kontakt sa svojom djecom. Poslali su mi poruku da se moja supruga, a njihova mama, vodi kao nestala s Veleprometa. Za brata, oca i nećakinju ništa nisam znao. Od 271 dana u logoru, 87 sam proveo u samici.
– Jesu vas tukli?
– Nego što. Ne daj Bože da se to ponovi, ne daj Bože nikome da to doživi. Stražari su bili njihovi rezervisti. Izlazili smo samo jednom tjedno navečer u šetnju. Za to vrijeme njihovi zatvorenici koji su bili kriminalci zatvarani su u ćelije. No takve su puštali u samice gdje smo mi bili. Srpski kriminalci i robijaši ulazili su i u moju samicu.
– Teško su vas zlostavljali?
– Neopisivo. Dolazili su po dvojica. Iživljavali su se kao zvijeri. U 87 dana ušli su mi tako minimalno 15 puta. Ostajali bi po 15 minuta. Lomili su me. Nisam se mogao oduprijeti. Morao sam kleknuti na kašetu od piva i onda bi me tvrdim predmetom tukli po tabanima. Bili su mi natečeni i imao sam podljeve krvi toliko da je izgledalo kako mi je potrebna cipela broj 52. Nakon 20 dana, rane su se ljuštile. Nisam mogao na nogama stajati. Udarali su i po vanjskoj strani bedara koja je jako bolna.
– Jeste li doživjeli kakvu samilost ili ljudskost od nekog stražara?
– Ne. Za takav slučaj ne znam.
– Kako ste se osjećali kad ste nakon devet mjeseci mučenja izašli iz logora i saznali groznu istinu? Vi ste se izvukli, a vaša obitelj nije.
– Neopisiva bol. Te se emocije ne mogu opisati. Jad i bijeda. U tom trenutku imao sam jedva 35 godina, ubijenu ženu, oca, brata i nećakinju, preživio sam borbu za Vukovar i pad tog grada te 270 dana logora obilježenog teškim zlostavljanjima. Razmijenjen sam u Nemetinu nakon kojeg sam u Zagrebu bio smješten u vojarni Črnomerec. Poslije šest mjeseci došao sam u Pulu jer sam ovdje imao prijatelje. I ostao sam ovdje do danas.
– S kim ste došli?
– Od cijele obitelji nakon pada Vukovara živi smo ostali moja majka, dva sina i ja. Mlađi sin je 1998. godine u Puli počinio samoubojstvo.
– Možete li procijeniti zašto se to dogodilo?
– Direktna posljedica rata. Gubitak majke i ostalih članova obitelji. Proganjalo ga je sve to. Bio je nježan, teško se nosio s time. Imao je samo 17 godina. Stariji sin je u redu. Majka mi je umrla isto 1998. godine, samo dva tjedna prije nego što se moj sin ubio.
– Dovodite u vezu smrt vaše majke i samoubojstvo sina?
– Na određeni način, da.
– Smrt je bila stalni pratitelj vaše obitelji, do rata obične, igrom slučaja hrvatske obitelji, vrijedne i marljive koja se ni po čemu nije isticala. Živjeli ste na Sajmištu.
– Tako je. Pobijeni smo u našoj Hrvatskoj i to samo zato što smo Hrvati.
– Nosite li u sebi mržnju, što osjećate?
– Ne nosim u sebi mržnju. Želio bih saznati tko je ubio moju obitelj. Svaki zločin ima svog počinitelja. Znam da postoje ljudi koji su mi nanijeli zlo. Osjećam netrpeljivost, priznajem. Pitali su me neki da li sam spreman oprostiti. Rekao sam im – samo dragi Bog oprašta i svi oni koji su počinili zločin neka Njega mole da im oprosti. Ja sam samo čovjek.
– Nikada nećete saznati, očito, tko ih je pobio.
– Upravo tako.
– Proganja li vas to?
– Jako. Kroz sve ovo vrijeme za suprugu ne znam apsolutno ništa. Bratove kosti leže u skupnoj grobnici u Zagrebu na Mirogoju. Čekamo DNK analizu. Želim ga pokopati da znam gdje ću mu zapaliti svijeću. Otac i nećakinja su pronađeni i pokopani.
– Spominjali smo Srbe iz Vukovara. Razočarani ste u njih.
– Kad smo iz kolone iz vukovarske kapljice, iz podruma i skloništa, izašli na svjetlo dana, domaći Srbi, neki koji su s našim ljudima bili u tim podrumima, izdavali su Hrvate! Oni su upirali prstom i odmah ih se izdvajalo. Dva puta sam to doživio. Dao sam iskaz DORH-u, ali nažalost ništa se nije dogodilo.
– Kako to da se niste vratili u Vukovar?
– Gdje da se vratim? U koji grad? To više nije moj grad. Nije to Vukovar od nekad. Kako da se vratim među Srbe koji su pucali po nama i ubijali naše ljude? I sada slobodno hodaju gradom.
– Službena politika kaže da je vrijeme da se rat ostavi po strani, da se ne zaboravi, ali da život krene dalje.
– Ne ide to tako. Volio bih vidjeti čovjeka koji je u stanju zaboraviti, zanemariti ili ostaviti po strani činjenicu da je izgubio četiri člana najuže obitelji i naknadno još jednog, maloljetnog sina koji se ubio od tuge.
– Ako već ne možete zaboraviti što je i razumljivo, možete li naprosto ići dalje?
– Mogu, to i radim. Poanta je što dalje od Vukovara i od tih ljudi.
– Kako je živjeti s toliko boli u sebi?
– Čovjek mora naučiti živjeti s time. Svako jutro s time se budim, i svaku večer s time legnem. Jedino tako se može preživjeti i jedino tako se može izbjeći kratki spoj u glavi. Moraš naučiti živjeti s time.
-Znači li to da ne idete u Vukovar jer se bojite svojih mogućih reakcija?
– Tako je. Zato se i ne vraćam. Sam sebi ne mogu jamčiti kako bih se ponašao i što bi se moglo dogoditi da se vratim u Vukovar.
– Idete li barem u kolonu sjećanja?
– Samo to idem. Obavim kolonu i odem. Prvih par godina, dok nisam sam sa sobom raspravio, nisam tamo odlazio. Zadnjih 15 godina sam tamo – uđem i izađem iz Vukovara. Dok sam u Puli, pripremam se za Vukovar. No kad tamo dođem, prorade emocije. Ne mogu ih kontrolirati. One provale i to nije dobro. Tada sve nanovo psihički proživljavam. Znam gdje je svaki moj prijatelj ranjen ili je poginuo. Borio sam se uglavnom na potezu oko Tekstilne škole.
– Koliko su sinovi imali godina kad je Vukovar pao?
– Mlađi 9, a stariji 11. Svo vrijeme bili su u Vukovaru iz kojeg su izašli s mojom majkom.
– Jesu li bili svjesni onoga što se događalo?
– Jesu, jako. I to je na njima, posebno na mlađem, ostavilo traga. Njemu je, vjerujem, okidač za samoubojstvo bila smrt moje majke sedam godina nakon pada Vukovara. On je za nju bio strašno emotivno vezan. Kad je ona otišla, s njom je otišao i dio njega. I onda on.
– Jeste li sa sinovima pričali o Vukovaru i svemu što se dogodilo?
– Pričali smo, ali odlučili smo, prešutno, pokušati normalizirati život koliko god se to može. Trudio sam se zaštiti djecu.
– Da sad sjednete s Pupovcem, što biste mu rekli?
– Ne znam. Emocije su mi bolne i teške. U ovakvim trenucima, kad razmišljam o tome, preplave me i negativnosti. Bolje da se tako nešto ne dogodi, nema smisla. Nikada u životu nisam mogao pomisliti da bi mi se moglo dogoditi ovo što mi se dogodilo. Sa samo 25 godina kao pogonski inženjer tekstila i kemije u vukovarskom Vuteksu imao sam dvoje djece i izgradio sam kuću. Imao sam i privatnu firmicu, supruga je bila radnica u Borovu. I onda je sve nestalo u tri sekunde! Morao sam uzeti pušku u ruke, ali ne da ubijem tamo nekog Srbina, nego da obranim obitelj i dom. To je bila borba za čisto preživljavanje. Nisu Hrvati sami sebe bombardirali. Napadali su nas i iz Vojvodine, s Dunava nas je gađao njihov brod ratne mornarice.
Cijeli razgovor sa Ivicom Lerotićem možete pročitati u Glasu Istre klikom na link OVDJE
Fenix-magazin/SIM/(Robert Frank – Glas Istre)
