Promatrajući često cikluse ulja nadahnutog suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika, akademskog slikara iz Dubrovnika, Lukše Peke, doživljavao sam pojedine motive kao izravni doticaj s udaljenom utopijskom zemljom, s Arkadijom. Ta se tako često sanjana zemlja otvarala pred preda mnom u svoj svojoj magičnoj jednostavnosti i iznimnoj ljepoti krajobraza.
Istina, niz tema i motiva koje je Peko uspješno tretirao, okružuju ga, na jugu Hrvatske, u okolici Dubrovnika i logično se nameću kao prirodni odabir slikara.
Naravno, slikar je potaknut krajobrazom naslikao osobni dojam o njemu, nastojeći ključne elemente prostora oživotvoriti na nizu slika, ulja na platnu ili kartonu, na različitim formatima, od malih do srednjih i velikih.
Peko stvara niz slika na kojima izviru i rastu boje u tvorbi volumena gdje vlada izrazita toplina, sunčane zrake natkriljuju sve, zrak je čist i proziran, tek malo povremenog vjetra, priroda spava ili miruje, čekajući niže temperature.
Trag čovjeka sačuvan u drevnoj crkvici koja pamti rane dane, zvuk zvona se razliježe udolinama i visovima, zeleno raslinje probija se između kamenja, zrikavci,uspravno usamljeno drveće stremi nezamislivim visinama, mir, svečana tišina, trenutak koji traje vječno, toplina, mir.
Niz ulja na prepariranom kartonu u nekoliko manjih formata slikar je naslikao u dahu, koristeći govor snažnih boja u kreaciji tako bliskog i istodobno udaljenog svijeta.
Stvarno nestvarni svijet Lukše Peke živi svoj čudesni život, u sačuvanom krajoliku odmjerenog zajedničkog suživota , prirode i čovjeka.
Motiv mora u opusu Lukše Peke drugi je ključni element u njegovom nadahnutom slikarstvu.
Jedan od tih posebnih motiva u djelu Lukše Peke jest i motiv mora, magični i nepotrošivi motiv, stvarnost koja nas okružuje tisućama godina, i dobro i zlo, i spas i nespas, i vječnost i samo koji trenutak, plavo more, tamno plavo, s ponešto valova koji dodiruju obale, s otocima nedaleko, isprekidani zvuk zvona sa starodrevne crkvice na hridi, iznad, s pogledom prema visovima i udolinama, prema vreloj zemlji s rijetkim drvećem, koje se, usprkos svemu, nikako ne da i neće od suše pokleknuti.
Čudesno plavilo mora se i ne obazire na vreli kontinent, valovi prskaju stvarajući bijele brzo nestajuće krune, sporo se valja, svjesno svoje moći.
No to isto sudbinsko more zna biti jako mirno, gotovo nepokretno, poput plavog stakla, prepuno odsjaja sunčevih zraka, koje se snažno odbijaju u svim pravcima, željeći izbušiti daleke oblake na visini.
Dok more spava i zemlja se odmara, tek rijetki cvrkut ptica ili riječ koju pronosi dalje vjetar, sve spava i miruje, vrelina je velika i teško se diše.
Novi Ciklus ulja Lukše Peke odlikuje se iznimnim, snažnim kolorom, boje doista blistaju i nose atmosferu, boje govore, pripovijedaju priču ambijenta.
Motiv plavih visova u ciklusima ulja Lukše Peke
Peko je realizirao ciklus ulja na manjim formatima kartona, realizirajući fascinantan niz krajolika u kojima se posebno ističu plavi visovi, uzvisine, brda, dominirajući cijelim volumenom.
Te tajanstvene plave uzvisine izviru iz središta smirene prirode, osjeća se i dalje vrelina ljeta, kada sve pomalo miruje i čeka se na prvi dašak svježine i podsjećaju na odraz mora, magično plavilo mora uzdiže se , ne pretjerano visoko, no drugačije od terena koji ih okružuje.
Plavi visovi kao svete gore, obitavališta nepoznatog i skrivenog, plave gore kao ledenjaci u toplini juga, ponegdje okružene prozirnim oblacima koji lagano kruže oko njih, okrunjujući njihovu jedinstvenost.
No možda nas samo vlastiti vid vara, udaljene uzvisine u daljini promatramo kroz maglu vreline i čine nam se bliže i tamnije, neodređenije, udaljenije.
Ciklus manjih formata s zanimljivim i izazovnim motivom uzdignuća plave boje u daljini ili je ipak bliže,u šarolikom svijetu mnogostrukih boja Lukše Peke sjajan je primjer klasičnog slikarskog procesa u današnjem vremenu, kada se stalno traži nešto novo i nešto drugačije.
Osobitost plave boje u ovom je ciklusu posebice istaknuta, magnetski nas privlači i potiče na razmišljanje.
Fenix-magazin/MMD/Miroslav Pelikan
