Diana Haller, rođena Riječanka s njemačkom adresom, ubraja se među najistaknutije hrvatske mezzosopranistice svoje generacije s bogatom međunarodnom karijerom u opernom svijetu.
Svoje glazbeno obrazovanje započela je u rodnoj Rijeci, a usavršavala se u uglednim glazbenim institucijama u Trstu, Londonu, a potom i u Stuttgartu gdje danas živi.
Surađuje je s brojnim renomiranim dirigentima diljem Europe i nastupa na pozornicama nekih od najprestižnijih opernih kuća, uključujući Teatro alla Scala u Milanu, Deutsche Oper u Berlinu, operne kuće u Hamburgu i Stuttgartu te slavnoj opernoj kući Metropolitan Opera u New Yorku.
Poznata po toplini i bogatstvu svog glasovnog talenta, kao i po snažnoj scenskoj prisutnosti, Diana Haller oduševljava publiku diljem svijeta. Njezin repertoar obuhvaća širok spektar uloga, uključujući klasične likove iz djela iz djela Mozarta, Verdija, Rossinija i Wagnera. Kritičari redovito hvale njezinu tehničku virtuoznost, emotivnu interpretaciju i umjetničku dubinu. Kao dobitnica brojnih nagrada i priznanja, Diana Haller ostaje jedna od najprepoznatljivijih glasova opera. Osim opernih nastupa, aktivna je i na koncertnim pozornicama, gdje redovito izvodi oratorijska i lirska djela, dodatno obogaćujući svoj repertoar.
Za Dianu Haller glazba nije samo profesija, već strast i pokretačka sila. Njezin životni moto temelji se na težini prema savršenstvu, što opisuje kao ključnu inspiraciju u svojoj karijeri.
Ljubav prema pjevanju i odgovornost prema publici
Diana Haller ističe da njezina neizmjerna ljubav prema pjevanju nosi duboku odgovornost – prenijeti emociju javnosti i stvoriti nezaboravan doživljaj za svakog slušatelja.
– Bez obzira nastupam li u Metropolitan Operi, najvećoj opernoj kući na svijetu, ili u nekom manjem kazalištu, moj angažman ostaje isti. Smatram da ne postoje ‘male’ ili ‘velike’ pozornice kada je riječ o izvedbi – razlika je samo u veličini prostora. Moja je odgovornost prilagoditi pjevanje kako bi moj glas ispunio svaki kutak dvorane i kako bi doprla do svakog slušatelja, od prvog do posljednjeg reda, kaže Diana ističući kako jednako cijeni svaki nastup, nastojeći pružiti vrhunsku kvalitetu pjevanja bez obzira na okolnosti.
– Svim svojim srcem radujem se svakom nastupu i trudim se da kvaliteta moje izvedbe uvijek bude na najvišoj razini jer to zaslužuje svaku osoba koja me dođe slušati. Moj krajnji cilj je da publika izađe iz kazališta ispunjenih emocijama i prekrasnim doživljajem, to je moja odgovornost i razlog zašto dajem sve od sebe na svakoj pozornici, govori mezzosopranistica.
Diana ističe da je imala sreću što potječe iz obitelji glazbenika i umjetnika, koji su joj od rane mladosti usadili ljubav prema umjetnosti, a posebno prema glazbi. Njezin djed, Antun Haller, bio je poznati hrvatski akademski slikar, a Diana se sjeća kako joj je često kao malu zamolio da svira klavir kako bi on mogao slikati. Na tome je vrlo zahvalna, kao i na svim prilikama koje su joj život i obitelj pružili.
Osim što svakodnevno sluša operu, jer je to njezin posao, Diana voli uživati u glazbi koju je slušala u mladosti. Grupa Colonia posebno joj je draga jer je povezana s njezinim odrastanjem, a ističe i Tošu Proeskog, koji je, kako kaže, savršeno spajao izvanredno pjevanje s pop glazbom. Ipak, žao joj je što nije bilo na njegovim koncertima, koji su obično bili u kasnim satima, jer nije smjela dopustiti da ne bude naspavana. Kako bi joj glasnice uvijek bile u dobrom stanju, morala je biti vrlo disciplinirana, a za to je potreban dobar san.
Diana priznaje da je vjerojatno propustila mnogo stvari u životu kada je riječ o druženjima i izlascima u odnosu na svoje vršnjake, no njezina mladost jednostavno je bila drugačija. Imala je specifične ciljeve koji su zahtijevali velika odricanja, ali smatra da je upravo to dovelo do toga gdje je sada. Morala je biti vrlo oprezna, pa čak nije koristila ni javni prijevoz, osobito tijekom sezone gripa i prehlade, kad su mnogi ljudi kašljali.
– Što ću ja ako se razbolim? – pitala se, pa je radije hodala ili vozila bicikl po hladnom vremenu, pazeći da se dobro obuče. Smatrala je to velikom žrtvom, ali kaže kako se rado žrtvuje za posao.
Kada je riječ o svjetskim zvijezdama, Diana ističe Michaela Jacksona kao svog velikog idola, smatrajući da je sve što je radio umjetnost.
Mlada mezzosopranistica je poznata po svojoj hrabrosti i odlučnosti, a to potvrđuje i anegdota o jednoj ulozi u kojoj je glumila osobu opčinjenu mjesecom. Za tu priliku trebala je osmisliti koreografiju koja će joj omogućiti “ulazak” na pozornicu. Odlučila je naučiti legendarni plesni korak “moonwalk” i iskoristiti ga kao početak predstave.
– Meni je to bilo najbolje i jedino logično rješenje u tom trenutku. Dobro sam se informirala na internetu o plesnim koracima, a zatim sam uporno satima i danima vježbala moonwalk, jer za njega su vrlo važne i cipele u kojima se pleše – ne možete to izvesti u bilo kojim cipelama, mora biti pravi par da biste mogli ‘kliziti’ po podu”, objašnjava Diana, dodajući da je uživala u procesu, a publika je bila oduševljena.
Diana se prisjeća svog djetinjstva s puno dragih uspomena, a najveći osjećaj koji nosi iz tih dana je bezbrižnost cijelog tog razdoblja. Sjeća se kako je zajedno s prijateljima iz škole sama smišljala igre, što je bila velika razlika u odnosu na današnje generacije koje igre uglavnom dobivaju putem mobitela ili računala.
„Mi smo morali biti samoinicijativni i kreativni kako bismo stvorili zabavu, poput osmišljavanja vlastitih novina u kojima smo izvještavali o novostima u školi. Bilo je puno takvih primjera“, prisjeća se Diana, dodajući da je oduvijek voljela čitati i pisati.
Smatra da bi, da nije postala pjevačica, sigurno bila spisateljica, i to u žurnalističko-intelektualno-humanističkom smjeru.
Danas, nakon brojnih nastupa diljem svijeta, Diana ima i neke neostvarene želje. Jedna od njih je nastup u Japanu, zemlji koju još nije posjetila, a jako bi voljela bolje upoznati. -Nadam se da će mi se to ostvariti u budućnosti, kaže Diana.
Iako ima mnoge dragocjene nastupe i uloge, Diana može izdvojiti svoju prvu premijeru u Stuttgartu 2013. godine, kada je igrala veliku ulogu Pepeljuge. „Zbog stresa i uzbuđenja, planirala sam pozvati roditelje da me gledaju na nekom od nastupa nakon premijere, no oni su me iznenadili. Kupili su karte za premijeru, dovezli se motorom do Stuttgarte i gledali me iz publike, a da ja to nisam znala. Nakon nastupa nazvala sam tatu da mu kažem da je sve prošlo dobro i da sam ‘preživjela’, a on mi je odgovorio: ‘Znamo, gledali smo te i čekamo te na porti da ti čestitamo!’“ To je bilo veliko iznenađenje koje je ostalo jedno od najposebnijih trenutaka u njezinu životu, a sama premijera i ta uloga ostali su joj među najdražima.
Osim velikih uspjeha i lijepih trenutaka u tom tako ozbiljnom poslu, događaju se naravno i neke nepredviđene pa i vrlo smiješne situacije kojima se Diana danas smije iako su se u jednom trenutku svi smijali samo ona nije.
– Na jednoj probi, odlučila sam gledati svoje kolege iz dvorane dok ne dođe red na mene kada sam trebala otpjevati jedan recital s kolegicom. Tako sam se uživila u slušanje i gledanje sve dok moja kolegica s kojom ja nastupam nije počela pjevati, a tad sam shvatila da mi nešto fali, a to je da nema mene pored nje! Skočila sam sa stolice i potrčala na pozornicu i tako sva zadihana stigla sam točno u trenutku kada je bio red na mene da pjevam. Bilo je to za mene vrlo stresno a za kolege urnebesno smiješno. No uspjela sam sve otpjevati a smijala sam se naravno kasnije. Sreća moja da se to dogodilo na probi, prisjeća se Diana Haller.
Diana vjeruje kako je u životu važno pokušati sve što čovjek želi, bez straha od neuspjeha. – Puno je bolje pokušati nego odustati, jer se iz svake pogreške može nešto naučiti i rasti, ističe.
No, postoje stvari koje je smetaju. Jedna od njih je nedostatak podrške među ljudima. Diana vjeruje da bi svijet bio sretniji kad bi ljudi više cijenili jedni druge i pokazivali više empatije u svakodnevnim situacijama.
Prisjeća se jednog od ključnih trenutaka u svojoj karijeri, kada je, sa samo 22 godine, uspjela dokazati svoju vrijednost unatoč nepovjerenju koje je doživjela.
– U Londonu sam završila Master, a na poziv svoje mentorice Dunje Vejzović došla sam u Stuttgart prijaviti se na audiciju za operu. Tamo me dočekala profesorica, tadašnja voditeljica škole, koja mi je rekla da sam premlada i da se ne bih trebala prijaviti ni na audiciju ni za doktorat. Tvrdila je kako moj Master iz Londona nije dovoljan i da nikad nisam bila na pozornici, bila je uvjerena da neću proći, prisjeća se Diana.
Te riječi, priznaje Diana, prvo su je povrijedile, ali su joj ubrzo postale dodatni motiv. – Unatoč njezinom savjetu, prijavila sam se na audiciju i otpjevala tako dobro da sam bila bolja od nekih favorita. Žiri me odmah angažirao za operu. Taj trenutak mi je dao nevjerojatno samopouzdanje, govori.
No, izazovi su se nastavili i tijekom predavanja. – Uvijek sam postavljala puno pitanja jer me sve zanimalo. Jednom me upitala: Pa što si tako dosadna? Kud se tebi žuri, ne misliš valjda da ćeš nastupiti u Metropolitan operi prije 30-e? Odgovorila sam joj: Mislim da ću tamo nastupiti s 28. Na kraju se dogodilo da sam pozvan u Metropolitan Operu sa samo 26 godina, govori Diana.
S tom je profesoricom na kraju ostvarila odličan odnos i kvalitetno surađivala. Ova priča za nju nije samo dokaz snage ustrajnosti i rada, već i podsjetnik da prepreke mogu postati odskočne daske za najveće uspjehe.
Pismo 16-godišnjeg obožavatelja
Na pitanje kako opera opstaje u vremenu kada su zabava i sadržaji dostupni na televiziji, internetu i ulicama, Diana daje zanimljiv uvid u povijest i suvremenost ove umjetnosti: – Opera je nastala još u baroku i stara je oko 400 godina. Tada je bila namjenjena svima kao zabava a ne samo za grofove. Trenutno je opera u teškoj situaciji iz raznih razloga kao što su krize i ratovi, ali treba vidjeti kako izvući operu iz krize. Operu ne razumije svatko, to ovisi o interesima ljudi ali i o vrlo važnoj edukaciji na kojoj se treba raditi još u osnovnoj školi. To se isto uči, kao što se uči povijest ili neki drugi predmet. Trenutno se u Njemačkoj rade opere za djecu kako bi se i njima približila i smatram kako je to jako važno jer je Opera dio naše Europske kulture i treba ju njegovati i na tome raditi. U publici imamo uglavnom stariju populaciju ali vidim i mlade ljude, učenike od kojih se neki rado vraćaju u operu. Primila sam i pismo obožavatelja koji ima 16 godina i koji mi je napisao kako jedva čeka da me ponovno sluša i gleda. Na ulici mi se dogodlo da me je zaustavio obožavatelj koji me je prepoznao i koji je 7 puta gledao istu predstavu. To je za mene uspjeh opere, kada se ljudi vraćaju, zaključila je Diana Haller.
Fenix-magazin/MD/Ljiljana Đalok
