Osobito je zanimljiva najnovija produkcija akademskog slikara Duška Šibla, zagonetna pojavnost muških likova zaodjevenih u kazališne role u nekom odsutnom, važnom trenutku za sve uz jedan fini, odmjereni ženski.
Ti nam likovi govore, priopćuju možda do jučer duboko i pozorno skrivane komplicirane i opasne tajne a sada su one poznate svima i ne čine se tako impozantnim i krucijalnim ili pak izriču svoj bijes zbog običnih, svakodnevnih banalnosti.
Pred nama je galerija nepoznatih lica koji navješćuju promjene, jednostavno i brzo izvedenih u nekoliko odlučnih autorskih poteza i dok gledamo u njih, očekujući grmljavinu propasti ili barem neodložne dugotrajne nevolje, pomišljamo kako je svijet davno prestao biti raj.
Kazališni junaci, lajavi i neobuzdani, sručuju nam u lice sve živo i neživo i što se tiče nas i što nas se ne tiče, izriču nam trajne presude, od kojih nema spasa, uživajući u našem strahu i panici.
Kazališni junaci glasnici čišćeg, opravdanijeg, možda i boljeg svijeta, govore nam kakvi bi trebali biti,i ljudi i ratnici i umjetnici.
Ženski lik, ponešto drugačiji od muških, čist je i sliči ogoljenoj istini, bez dotjerivanja, odraz je stvarnosti. Ženski lik utjelovljuje ljepotu i ljubav, zanos i nadu, svjetlost koja uvijek nadjača tamu.
Sjajan niz vatrenih, složenih portreta, ogorčenih i iskrenih lica, prepunih povika i bijesa, nastalih posve iznenadno u kombiniranim tehnikama Duška Šibla izvrstan su primjer modernog slikarstva, iskrenog i poticajnog.
Fenix-magazin/SČ/Miroslav Pelikan
