Pogled iz Njemačke: Bosanska Posavina – dvadeset godina poslije

Sa vrećicom u ruci i ponekom fotografijom kao opipljivom srećom prošlosti,  bježeći pred ratnim strahotama,  posavski Hrvati su započeli svoj izbjeglički put koji traje evo već puna dva desetljeća.

Ostavljajući svoje domove u plamenu, brata sa puškom, polja mrtvih, spaljene gradove i sela, jauke djece i majki za izgubljenim očevima i sinovima, jedina misao je tada bila kako prijeći rijeku Savu koja je cijeli život spajala ove dvije obale a rušenjem mostova preko noći je postala ogromna prepreka za bijeg u sigurnost. Spavalo se po kolodvorima, starim kampovima i hotelima, preuređenim vojarnama. Svatko tko je imao rodbinu, kucao je na njihova vrata.

Poniženi i ostavljeni na cjedilu od svih, ali nesalomljiva duha, Posavljaci danas žive po najljepšim gradovima svijeta. Zbog odlika koje ih krase kao vrijedne i radišne ljude,  svojim radom i uspjehom u inozemstvu brzo su ušutkali licemjerstvo koje su doživjeli kao izbjeglice. Danas izbjegli Hrvati iz Posavine od svega najviše preziru politiku i cinizam većine političara, kako hrvatskih tako i svjetskih. Tek rijetki su iznimka u očima većine Posavljaka,  poput gradonačelnika Zagreba Milana Bandića koji je  pružio ruku pomoći kad je trebalo.

Srećom,  svoj odnos prema Bosanskoj Posavini posavski Hrvati ne mjere prema političarima, koji godinama letargično okreću glavu od velike nepravde i nesreće koja je zadesila tamošnji hrvatski narod. Najmanje jednom godišnje Posavljaci obiđu svoj opustošeni kraj, udahnu čisti zrak  tamo gdje je nebo najplavije, tamo gdje su groblja poginulih sinova, očeva i djedova, gdje su grobovi predaka, gdje se srce napuni radošću. Drugi to ne razumiju, ne razumiju suze koje poteku svaki put kada se prelazi granicu na Savi i odlazi u nove domove sa tugom koju nose za svojom majkom Posavinom. Ne razumiju oni tu vezu za nekada pitomim blagorodnim krajem toplih i nesebičnih ljudi, krajem šargije, rakije, čistih izvora i bostana. Ne vide oni kao mi tu zaboravljenu, spaljenu zemlju obraslu u draču. Kuće su u nekim mjestima više u nekim manje obnovljene. Ali ono što je zastrašujuće je muk i sablasna tišina koja se prolama  Posavskom ravnicom u kojoj danas nema kao ranije Hrvata katolika. Nema većeg broja mladih koji bi tu trajno ostali.

A bilo bi ih da je više pravde i jednakosti u Bosanskoj Posavini sa njezinih deset općina: Derventa, Doboj, Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Brčko, Orašje, Gradač i  Srebrenik. Za pravdu se Posavljaci moraju sami boriti. Čine oni to i kroz podnošenje zahtjev za obnovu. Do travnja ove godine zahtjeve je podnijelo 7.246 obitelji dok se 74.000 osoba prijavilo na povratak. Prvi koji su vjerovali u povratak, i vratili se gotovo stopostotno, bili su svećenici. Na prostoru  Bosanske Posavine bilo je 47 katoličkih župa koje su 1991. brojale 160 378 vjernika. Danas broje svega 18.000 vjernika. U petnaest župa derventskog dekanata, koji je 1991. godine brojao čak 49.000 Hrvata,  danas ih je svega tisuću.

U svim župama danas su obnovljene crkve, koje su za vrijeme rata bile sravljene sa zemljom kao i sve što je predstavljalo život Hrvata u Posavini. Da su se bar političari ugledali na svećenike koji nikada svoj puk nisu iznevjerili? Unatoč gorkoj prošlosti i velikim stradanjima svećenika, oni ne traže smisao u ukazivanju i prebacivanju krivice, nego oprostom potiču povratnike da udahnu novi život svojim krajevima.

image002Izgubljeno povjerenje u politički sustav je Posavljacima danas gore od izgnanstva. Mnogi su izmanipulirani i više ne vjeruju u mogućnost povratka i dostojanstvene budućnosti u svojoj Posavini. Daytonski sporazum je odigrao važnu ulogu zaustavljanja krvoprolića ali u miru se već odavno pokazao totalno neprimjenjiv. Tranzicija ide na ruku političkoj eliti koja, racionalnom sebičnošću i apatijom, vidi samo interes koji im je važniji od čovjeka. Ustav koji bi se temeljio  na ljudskim pravima, i očuvanju ljudskog dostojanstva i građanske slobode još je uvjek samo san. Uz takvu politiku i nesposobnost pronalaženja zajedničkog dijaloga,  uvjeti za povrtaka su gotovo nikakvi. Gradovi prepuni nacionalističkih srpskih obilježja, zastava, izmjenjena imena ulica, …. sve to ne ulijevaju nadu za suživot. Ako se pravednost društva mjeri po njegovom odnosu prema zapostavljenima, zašto domaći i strani političari na Bosanskoj Posavini ne pokažu tu “novu pravednost”.

Katarina Pejić

Pogledajte drugo

IMA LI RAZLOGA ZA ZABRINUTOST? U Njemčkoj prazne police u trgovinama Lidl, Aldi, dm, Rossman, Kaufland….

Prazne police u Lidlu, Aldiju, dm-u, Rossmanu i drugim trgovinama u Njemačkoj podsjećaju na vrijeme …