Nakon što je Erich Maria Remarque 1929. godine objavio svoj najpoznatiji roman “Na zapadu ništa novo” (Im Westen nichts Neues), u kojem je jednostavnim i emotivnim jezikom opisao sliku ratnog i poratnog vremena u Njemačkoj, dolaskom Nacista na vlast roman je zabranjen i svi njegovi primjerci su zapljenjeni. Istodobno sa zabranom je krenula prljava propaganda kojom je Remarque proglašen francuskim Židovom koji je svoje prezime Kramer pretvorio u Remark (što se dobije kada se kada se prezime Remark čita otraga).
Sva je sreća da danas živimo u demokratskom društvu, u kojem takvi neljudski progoni nisu mogući. Nažalost, ni nakon ulaska Hrvatske u EU, nekima u Hrvatskoj to još nije jasno. Ne shvaćaju da više ne žive u komunizmu već u zapadnoeuropskoj demokraciji. A u njoj je sloboda pojedinca i poštivanje procedure osnov demokracije. Ne shvaćaju da više ne mogu raditi što hoće, da moraju poštovati potpisane ugovore (slučaj “Lex Perković”), da ne mogu uvoditi zakone mimo zakonske procedure (kurikulum zdravstvenog odgoja u školama) ili progoniti novinare za izgovorenu riječ (najnoviji slučaj Karoline Vidović-Krišto).
Nakon blamaže sa slučajem Parkoviće i “hrvatske pljuske demokraciji” (kako ju je nazvao zastupnik u Bundestagu Josip Juratović iz njemačkog SPD-a) na pomolu je novi slučaj sramoćenja Hrvatske u Njemačkoj ali i Poljskoj. Ovaj put je to kroz progon novinarke Karoline Vidović Krišto zbog njenih tribina kod hrvatskih i poljskih udruga. Bit će zanimljivo kako će postkomunistički kadrovi na HRT-u objasniti demokraciji na Zapadu najavu pokretanja istrage zbog kritičkih istupa njihove novinarke u Njemačkoj?
Budući je Karolina Vidović Krišto svugdje na tribinama u Njemačkoj naglašavala da govori u svoje ime, kao što je u svoje ime kao građanka Hrvatske podnijela i kaznenu prijavu protiv Vojislava Stanimirovića, zašto bi joj trebala dozvola HRT-a za javne istupe u Njemačkoj? Nadalje, kako može biti kriva i za to što su je njemački i hrvatski mediji proglašavali bivšom urednicom emisije “Slika Hrvatske” koja je preko noći ukinuta? Je li HRT tako revan prema svim drugim svojim urednicima i zaposlenicima? Zašto se jednako tako ne odnose i prema svom ravnatelju Goranu Radmanu, koji srlja iz afere u aferu?
Teško se oteti dojmu da Karolinu Vidović-Krišto napadaju isti oni koji brane Radmana. A to je isti krug ljudi i stranaka koji svim slilama pokušavaju onemogućiti Perkovićevo izručenje Njemačkoj? Pritom još zaštitu nalogodavaca ubojstava hrvatskih emigranata proglašavaju civilizacijskim dostignućem? Ako to nije ruganje žrtvama i njihovim obiteljima, ruganje njemačkom pravosuđu i policiji, što je onda?
U izvješću sa tribine u Frankfurtu smo napisali da je iz primjera Karoline Vidović Krišto vidljivo da sloboda medija u Hrvatskoj, koja je zajamčena Ustavom RH, nije potpuna. To je bilo krivo. Očito je da, kada je u pitanju HRT, u Hrvatskoj nema slobode medija.
