Kada je Tuđmanov HDZ početkom devedesetih na povijesnoj prekretnici sloma komunističkog bloka na europskome tlu najavio formiranje neovisne Hrvatske, vođa komunista u socijalističkoj Hrvatskoj Ivica Račan proglasio je HDZ strankom opasnih namjera. Ivica je Račan tako ocjenio HDZ prvenstveno zbog najave osamostaljenja Hrvatske, ali i zbog čitavog niza demokratskih promjena koje će u bitnome promjeniti sve definicije zbilje koje je Partija revolucionarnim nasiljem uspostavila nakon završetka Drugog svjetskog rata i uprogramirala u svijest hrvatskoga čovjeka političkom praksom tijekom četrdesepetogodišnje diktature.
Suočavanje hrvatskih komunista sa mogućnošću gubitka Jugoslavije, socijalističkog samoupravljanja i planske privrede s jedne strane i ideološkog obrasca „Tito – Patija – JugoArmija“ s druge strane bila je činjenica s kojom se ovi nisu mogli pomiriti.
I danas dvadesetipet godina nakon sloma komunističke infrastrukture i ideološke matrice HDZ je barem na kratko postao stranka opasnih namjera. Točnije rečeno za vrijeme ministrovanja Zlatka Hasanbegovića HDZ je, barem za veliki dio medija i radikalno lijevih struktura, bio stranka opasnih namjera.
Zlatko Hasanbegović je htio napraviti demokratski iskorak, želio je napraviti ono što je u Njemačkoj napravio Ronald Jahn kada je nakon ujedinjenja dviju Njemački osnovan ured za suočavanje sa prošlošću, želio je prikazati hrvatskome čovjeku kako je u vrijeme Jugoslavije funkcionirao komunisitčki zločinački sustav. I dok je geslo Jahnovog Ureda saveznog povjerenika za spise državne sigurnosti Demokratske Republike Njemačke „Što bolje razumijemo diktaturu, bolje ćemo oblikovati demokraciju“, Zlatko Hasanbegović je od strane radikalne lijevice zbog svoga djelovanja proglašen radikalnim desničarem. Kulturnjaci mu nisu oprostili zavrtanje slavine kroz koju su curile izdašne svote navca za projekte sumnjive kvalitete, a pravna sljednica Komunističke partije u Hrvatskoj Socijaldemokratska partija nije spremna otkriti što taje dokumenti pohranjeni u Državnom arhivu iz vremena socijalizma.
Pa iako je pobjednička stranka nedavnih parlamentarnih izbora HDZ dobila velik broj preferencijalnih glasova upravo na desnici: Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, Stevo Culej, Miro Kovač, Tomo Medved,… novi mandatar Andrej Plenković odlučio je svoju vladu sastaviti od „stručnjaka“ tehnokrata “neopterećenih” ideološkim temama i na neki način razočarao dio svoga biračkog tijela. S druge strane, Plenkovićevo postavljanje na mjesto ministrice kulture Nine Obuljen, koja predstavlja sve ono što Zlatko Hasanbegović nije, svojevrstan je „Lex Hasanbegović“ i javno popuštanje ljevičarkoj kulturnoj i medijskoj sceni u Hrvatskoj koja u velikom dijelu baštini komunistički mentalitet.
Iz HDZ-a su najavili kako ta stranka želi biti središnja točka okupljanja hrvatskoga društva, što je za svaku pohvalu, samo postavlja se pitanje kako će se na toj točki naći žrtve i zločinci? Kako pomiriti hrvatsko društvo kada se ne ostavlja niti najmanji prostor za otvaranje tema iz bolne prošlosti? Ako pristajemo na tezu da je budućnost u zaboravu prošlosti, onda ta prošlost nekoga diskvalificira. Prema tome povijesne teme moraju doći na red u javnom prostoru, istina mora izaći na vidjelo, zločini se moraju osuditi a nalogodavci kazniti. Hrvatska ima svoju budućnost u pomirdbi koja se mora temeljiti na istini. Inače, Hrvatska ostaje ucjenjena stalnim latentnim sukobima ideologija od kojih je jedna poražena 1945. a druga 1990. godine.
Fenix-magazin/Dario Holenda, hrvatski branitelj
