Čovjek kao duhovno biće ima dušu koja živi u kući koja se zove tijelo. Ako je tako, a jest, onda se postavlja pitanje: gdje obitava duša u tijelu čovjeka prije nego ga napusti nakon smrti?
Piše: Dr. Jure Burić
Na ovo pitanje mogu se davati različiti odgovori. Ali jedno je sasvim izvjesno: za svoje obitavanje duša bi trebala imati neko vidljivo i mirno mjesto s kojeg će se duša “vidjeti i s njome moći komunicirati“.
Mjesto za dušu
Mjesto obitavanja ne bi trebalo biti srce, mada je prva pomisao upravo na njemu. Ne, tamo je prebučno jer srce prosječno pumpa 5 litara krvi u minuti, a to znači da kroz srčani mišić prođe 300 litara krvi na sat ili oko 7.200 litara u 24 sata.
Duši nije mjesto ni u plućima, jer je tamo velika galama od silnih vjetrova udisaja i izdisaja, a tek kihanja kada čestice iz pluća izlijeću brzinom od oko 200 km na sat.
Nije ni u jetri, jer je tamo “neprekidna tvornica” svega i svačega. Nisu ni bubrezi, a ni mozak mjesto gdje bi obitavala duša. Tamo su stalna događanja da bi duši bilo ugodno i drago baš tamo boraviti.
No, ima jedno mjesto, svima vidljivo, svima prepoznatljivo, jedinstveno i neponovljivo, pa čak i kad su u pitanju jednojajčani blizanci. To je lice čovjeka.
Otisci maski lica
Čitao sam kako je jedan ruski znanstvenik, ne mogu mu se sjetiti imena, prije puno godina kao profesor na odjelu patologije neumorno uzimao otiske posmrtnih maski poznatih pokojnika. Nakon stotina takvih slučajeva zamijetio je nešto izuzetno neobično. Sve te maske izgledale su mirno i spokojno, kakvi mrtvaci i jesu. Ali, zamijetio je jednu zanimljivost: njihova lica bila su potpuno simetrična.
Nema one simpatične asimetrije poput lica Milonske Venere ili inače asimetrije koja nikoga živog na ovome svijetu ne zaobilazi i čini posebnim. Jer, svako lice je tijekom života asimetrično i tako jedinstveno. Što se to događa da se nakon smrti ta asimetrija gubi?
Moj osobni odgovor, s kojim se vjerojatno neće svi složiti, je to zbog čovjekove duše
Hajdemo prvo analizirati lice: po Schopnchauerovu mišljenju “po licu jednoga čovjeka moći ćete zaključiti kako to lice nikada neće stvoriti neko besmrtno djelo, ali isto tako nećete moći zaključiti kako njegov vlasnik neće napraviti neki zločin”! Tu je u igri urođena anomalija ili spretna gluma lica koje vam može davati dojam umilnog, a zapravo zločestog.
Živac facialis
Na licu je glavni i moćni živac facialis. To je onaj živac kada ga zahvati pareza ili paraliza daje dojam obješenosti i nemoći činjenja grimasa, pa je lice stalno mrtvački opušteno i bezizražajno. Ako je facijalis u funkciji, s njim će se moći komunicirati s ljudima cijeloga svijeta mada njihove jezike ne poznajete. Tako se izrazom lica sugovorniku daje do znanja kako ste ljuti, zabrinuti, veseli, tužni, nepovjerljivi…..a da ne progovorite niti jedne jedine riječi jezika koji vaš sugovornik ne razumije.
Imajući to sve u vidu, moje je mišljenje kako je upravo lice sjedište duše. Ono je svakom vidljivo, jedinstveno i neponovljivo, pa kada jedanput dođe kraj i duša napusti tijelo i mjesto svoga prebivališta zamjeni nekim drugim, lice bez duše (p)ostaje simetrično. Jer, nema više onoga što lice čini lijepom i simpatično asimetričnim.
Zato su, vjerujem, sva lica mrtvaca i njihove maske nakon smrti simetrična. To je moje mišljenje koje je napisano nakon puno razmišljanja, saznanja i dobre volje u potrazi za obitavalištem duše.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
