Nedavno sam u jednome malom gradiću u BiH gledao kolonu razdragane dječice koje su tete iz vrtića povele u šetnju gradom. Drže se za ručice, pričaju, pogledavaju jedno drugo, okreću svoje glavice prema onima ispred i iza sebe, čuješ samo žamor i ugodnu galamu tih malih dragih bića.
Piše: Dr. Jure Burić
Što se sve treba lošega dogoditi pa da jedno od ove prelijepe dječice postanu loši ljudi? Je li to loš primjer u obitelji, krivi odgoj u vrtiću i školi, društvu i okruženju u kojem će živjeti ili nešto posve drugo što nikada nećemo moći “dokučiti” i saznati.
A izgledaju tako nježno i razdragano, ne znaš jesu li u svome domu ostavili radost ili tugu, obilje ili neimaštinu….? Sada su samo tu sa svojim prijateljima zadovoljni i sretni.
E, kada bi mogli samo i nadalje takvi ostati- bezbrižni i zadovoljni sa svojom pričom,prijateljima i svojim igrama.
Možda u svome domu nemaju tako lijepe igračke kao u vrtiću, možda nemaju ni tako ukusnu hranu i slatkiše, možda im je atmosfera posve drugačija od ove razdragane u vrtiću. Možda?
Imaju li u svome domu još svoje braće i sestara, hoće li im se obradovati kad se kući vrate? Hoće li ih uz oca i majku, dida i baku dočekati i kakav njihov kućni ljubimac ili možda samo siromašni otac i majka? Hoće li imati lijepu ili nikakvu večeru? Ugodan ili loš ležaj?
Hoće li jedva dočekati sutrašnji dan u kojem će nastaviti sa svojim prijateljima igre i priče? Hoće li…..? Tako bih volio da im svi budući dani budu sretni i veseli, a da im mi kao društvo to i osiguramo. Da od njih stvorimo dobre i čestite osobe, vrijedne i poštene, bez aberacija i bilo kakvih upitnosti.
Fenix-magazin/MD/dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora do njegovoga ukinuća.
