Jedan od utemeljitelja političke platforme hrvatskog iseljeljeništva ANIMA CROATICUM iz Švicarske Alan Šavar poslao je otvoreno pismo hrvatskoj javnosti. Zbog aktualnosti događanja, pismo prenosimo u cijelosti
Kao prvo dopustite mi da vam se kratko predstavim: Ja sam Alan Šavar, imam 49 godina i rodom sam sa kamene lađe, sa otoka Paga iz grada Paga. Oženjen sa Hrvaticom i otac sam troje djece. Već 46 godina živim u Švicarskoj. U toj zemlji sam odrastao, u toj zemlji sam se školovao, u toj zemlji zarađujem kruh kao generalni direktor jednog hotela. Još za vrijeme bivše države bio sam član Hrvatske Kulturne Zajednice ogranka Bern, jedno vrijeme i njen predsjednik.
Od 1991. pa nadalje, tri puta za redom sam izabran za predsjednika HDZ Švicarske. Za vrijeme Domovinskog rata sam radio u konzularnom odjelu Veleposlanstva RH u Bernu i Zürichu. Od 1994. godine sam član klape Chorus Croaticus, suosnivač sam zajednice Anima Croatorum – hrvatski domoljubi iz Švicarske.
Obostrana očekivanja
Čitajući raznorazne izjave naše predsjednice Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića povodom osnivanja Vladinog savjeta za iseljeništvo, razmišljao sam: što mi očekujemo od Hrvatske… Što Hrvatska može očekivati od nas?
Dva naizgled jednostalna pitanja, ali odgovor posebno na ovo prvo nije tako jednostavan.
Naravno, mi «švicarski Hrvati» ili «hrvatski Švicarci» očekujemo da ta naša Hrvatska, iz koje smo iz raznoraznih razloga otišli u različitim vremenskim periodima, bude barem donekle kao ova zemlja u kojoj trenutačno živimo.
Jer da je Hrvatska kao Švicarska onda bi bilo puno lakše vratiti se u Domovinu i živjeti i raditi svoj na svome.
Uživanje u Hrvatsko
Prisjetimo se samo kada za vrijeme godišnjih odmora, odemo doma onda nam je dobro. Kako dišemo punim plućima. Rodbini i prijateljima donosimo darove, kave, čokolade… Imamo dobre aute… Imamo jake švicarske franke s kojima si u Hrvatskoj možemo štošta priuštiti… Uživamo, jer onima koji su ostali tamo možemo pokazati kako smo «uspjeli» u životu…
Ali sigurno svakoga od nas najkasnije kada dođe kraj godišnjeg odmora, onaj dan povratka u Švicarsku, uhvati onaj osjećaj nostalgije i tuge…
A možda kada sjednemo u auto koji je krcat koferima a možda i vrećicama kulinarskih suvenira, možda auto miriši na kulen, na kobasice, na pršut… Možda su tu kutije Krašovih Napolitanki ili Domaćice, a među njima možda viri plastična boca Jamnice koju je otac napunio domaćom rakijom ili vinom, možda iz zvučnika slušamo najnovije hitove neke klape ili tamburaša… Možda u tom trenutku čak potekne koja suza.
Možda u tom trenutku pomislimo kako bi bilo lijepo ostati tu, u Hrvatskoj, u rodnom kraju, zauvijek, do kraja života! Koja prekrasna misao…
Apsurdne stvari
Ali, kada čujemo da se u toj našoj Hrvatskoj događaju (blago rečeno) apsurdne stvari, u kojoj se osuđuju psi (pas Medo) jer laju, a oslobađaju bogataši, aboliraju četnici i krvnici iz Domovinskog rata koji slobodno šeću Hrvatskom, privode se i kažnjavaju ljudi jer nose obilježja postrojbi iz Domovinskog rata sa starim hrvatskim pozdravom «Za Dom spremni», poistovjećujući ih sa Ustašama koje pak poistovjećuju sa fašistima, koje pak poistovjećuju sa Hitlerovim nacistima… Apsurdno
U kojoj se bez problema postavljaju spomen ploče velikosrpskim agresorima i četnicima, naravno na ćirilici, a skidaju one poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata… Apsurdno..
U kojoj se vodi čudna matematika: 39.611 partizana i danas prima mirovine. Kako, ako Hrvatska po popisu stanovništva ima samo 11. 578 živih muškaraca starijih od 85 godina?
Dakle, dan danas se iz državnog proračuna isplaćuju partizanske mirovine u visini od preko jedne milijarde kuna godišnje, čak jednom «borcu» koji je 45. imao svega tri godine, a mnogi branitelji iz Domovinskog rata danas neznaju što će sutra svojoj djeci dati za jesti… apsurdno
Sinovi i kćeri partizana
U kojoj vladaju sinovi i kćeri partizana, udbaša, orjunaša i komunista – koji Hrvatsku nikada nisu htjeli – uz svesrdnu potporu aboliranih četnika, a svim snagama se spriječava otvaranje državnih arhiva i otkrivanje prave povjesne istine o stvarnim zločinima NDH i prave povijesne istine i stvarnim posljeratnim zločinima partizana i komunista… apsurdno…
U kojoj stranke koje samostalno nisu dobili povjerenje niti 2% ukupnog biračkog tijela preko nekakvih koalicija ulaze u Sabor i čak dobivaju ministarstva, a njihovom poslodavcu (narodu) se apsurdnim kvotama za pokretanje referenduma gotovo uskraćuju sve mogučnosti korekcije takvih manipulacija… apsurdno…
U kojoj se iz državnog proračuna financiraju raznorazne nevladine udruge i mediji koji na očigled javnosti rade na štetu Hrvatske I Hrvatskog Naroda – jer Hrvatsku nikada nisu htjeli – a kulturno-umjetnička društva diljem zemlje se raspadaju jer nemaju sredstva za nabavu i održavanje nošnji i glazbala. Apsurdno…
Itd. Itd. Itd…
Kada čujemo takve stvari, onda se opet otrijeznimo i kažemo: NE – u tu i takvu Hrvatsku se ne vraćamo! To nije Hrvatska koju smo sanjali kada smo ju stvarali, to nije Hrvatska, to je Hrvatistan, to je – Apsurdistan!!! Dakle, zaključak je da to što mi očekujemo od Hrvatske je – da bude Hrvatska Hrvatica i Hrvata. Nikakav Apsurdistan, nikakva evropska sluškinja, nikakav dio nekakvog «regiona»!
Očekujemo da Hrvatska bude zemlja prosperiteta i blagostanja,
Očekujemo da Hrvatska bude zemlja pravde i pravednosti, Očekujemo da Hrvatska bude zemlja u kojoj Hrvati sami određuju svoju sudbinu, a ne šaka Briselskih potrčkala koji samo provode interese multinacionalnih kompanija, banaka i Sorošovih nevladinih udruga, Očekujemo da Hrvatska bude zemlja sa pravom demokracijom, ne sa pseudodemokracijom poput one evropske, nego direktne demokracije kao što ju ima ova «naša» Švicarska,
Ovdje valja spomenuti činjenicu da smo prije 25-26 godina, kada sam ja bio predsjednik HDZ-CH, dali prevesti kompletno švicarsko zakonodavstvo i Ustav sa ciljem da se on praktički jedan na prema jedan prenese u HR. Neki će se sjetiti da je od 1993. do otprilike 2000. godine pokraj Zastupničkog doma Sabora postojao i Županijski dom Sabora – upravo prema uzoru na švicarski parlament (National- und Ständerat). Na žalost određene struje u hrvatskoj (one koje Hrvatsku nikada nisu htjele) su uspješno spriječile da bi se ta ideja dalje razvila i realizirala.
Očekujemo da Hrvatska bude zemlja – zemlja kao ova Švicarska.
Očekujemo radikalne promjene!!!
Eto, po meni je to odgovor na ovo prvo pitanje: što očekujemo od Hrvatske?
Konkretnije prijedloge što očekujemo možete pročitati u Proglasu Anime Croatorum kojeg možete naći na našoj Facebook stranici.
Na ovo drugo pitanje što Hrvatska može očekivati od nas, je relativno lako odgovoriti. Može očekivati neprocjenjivi izvor novca, znanja, iskustva, lobiranja…
Samo se bojim da to Hrvatska ne očekuje od nas. Bojim se da žele da ostanemo tu gdje jesmo i da samo nastavimo slati novac.
1,3 milijarde eura
Hrvatski građani koji žive i rade u inozemstvu, tzv. gastarbajteri, ili mi, smo prošle godine u Hrvatsku poslali preko 1,3 milijarde eura!
Inače, riječ je o podacima iz statistike Hrvatske narodne banke i Eurostata koja prati samo doznake i transfere preko bankovnih računa. Stoga je nemoguće točno utvrditi koliki su doista priljevi od doznaka iz iseljeništva.
Velik broj investicija dolazi u Hrvatsku upravo iz krugova iseljeništva. Količina ukupnog novca koja u Hrvatsku dolazi godišnje iz iseljeništva vrlo je velika. Značajan je i broj tvrtki koje u Hrvatskoj zapošljavaju puno zaposlenika, a njihovi su vlasnici upravo povratnici.
Procjene Svjetske banke sugeriraju da se pomoć koja se između 2005. i 2014. godine prelijevala u Hrvatsku (dakle kao pomoć nas iseljenika) na godišnjoj razini kretala između 1.6 i 2.1 milijardu $ i 2014. godine iznosila oko 3.8% BDP-a.
Uz transfere koje su registrirale središnje Nacionalne banke, treba uračunati i gotovinu koju mi iseljenici sami donosimo za vrijeme posjeta Domovini. Procjenjuje se da je iseljeništvo od 1991. do 2011. ukupno poslalo u Hrvatsku oko 100 milijardi eura!
Poslali 100 milijardi eura
Veličina i značaj Hrvatskog iseljeništva u monetarnom, gospodarstvenom, političkom, kulturnom i lobističkom pogledu je stoga ogroman.
Važnost tih doznaka nas «iseljene Hrvatske» za hrvatsko gospodarstvo je višestruka. Ponajprije smo potaknuli domaću potražnju, a k tome u kriznim uvjetima i ublažavali negativne efekte recesije na gospodarstvo i pad standarda «domovinske» Hrvatske. Doznake nas iseljenika za infrastrukturne projekte će imati dugoročno pozitivne posljedice za hrvatsko gospodarstvo. Nadalje, doznake nas iseljenika, uz izvoz usluga, ublažuju deficit u trgovini robom.
Što hrvatski političari naravno sebi pripisuju kao uspješno vođenje države…! Sve ovo, promatrajući striktno sa ekonomske strane, govori u prilog održavanja veza između „Domovinske“ i „iseljene Hrvatske“, ne samo zbog doznaka iz inozemstva nego i zbog nužnosti da „domovinska Hrvatska“ poradi na stimuliranju poduzetnijeg sloja nas iseljenika na ulaganja u Hrvatsku i otvaranje novih radnih mjesta koji će imati dugoročne pozitivne posljedice na hrvatsko gospodarstvo. Da se domovinska hrvatska konačno otrijezni i uzme stvari u svoje ruke.
Naša Hrvatska
Na žalost i unatoč navedenog, neki u našoj Hrvatskoj smatraju da sugrađani koji su privremeno napustili Domovinu trbuhom za kruhom, nebi trebali imati pravo glasa, da im se treba uskratiti Ustavom zajamčeno pravo sudjelovanja na predsjedničkim, parlamentarnim i lokalnim izborima…
Neki u našoj Hrvatskoj smatraju da nemamo pravo komentirati politička zbivanja u HR preko društvenih mreža…
Neki u našoj Hrvatskoj smatraju da hrvatsko iseljeništvo ne treba imati svoje saborske zastupnike i svoje Ministarstvo…
Neki u našoj Hrvatskoj smatraju da bi mi iseljenici dalje trebali samo slati švicarske franke, eure ili dolare, ali inaće šutjeti i tako prihvatiti apsurdna dnevnopolitička događanja u njihovoj Hrvatskoj – koju nikada nisu htjeli!
E… neće ići!!!
Ja sam Alan Šavar, ja sam hrvatski domoljub, hrvatski patriot, hrvatski sin sa genima paškog kamena! Ali nisam rasist a pogotovo ne fašist.
Očekujem respekt prema mojoj zemlji, mojoj kulturi, mom jeziku i pismu, prema mojoj vjeroispovjesti i prema mojoj obitelji. Tko živi u Hrvatskoj ima se u svim pogledima integrirati i raditi za dobrobit Hrvatske. Nakon toga možemo rado razgovarati o toleranciji… Hvala vam na pažnji. Bog i Hrvati zu starohravtski pozdrav Za Dom spremni.
OPSAKA: Stavovi izneseni u pismima i komentarima čitatelja su osobni stavovi autora i nužno ne odražavaju službene stavove portala
Fenix-magazin/SIM/A.Šavar
