Prosvjed hrvatskih ratnih veterana u Zagrebu viđen očima kliničko medicinske psihologinje i sociologinje iz Wiesbadena dr. Nives Katarine Haupt
Dok svjetski mediji prenose informacije i snimke prosvjeda hrvatskih branitelja u Zagrebu, koji su bježeći ispred policije našli utočište u crkvi sv. Marka, mnogima još nisu jasni razlozi prosvjeda. U zaglušujućoj buci medija, tek rijetki prepoznaju osjećaje marginaliziranih hrvatskih ratnih veterana i invalida Domovinskog rata, koji ponavljaju kako samo traže bolji socijalni status i medicinsku njegu. Koliko taj hrvatski problem, kojeg sa zanimanjem prenose svjetski mediji, zaokuplja i Hrvate izvan domovine zorno pokazuje i otvoreno pismo javnosti koje je iz Wiesbadena uputila dr. Nives Katarina Haupt, kliničko medicinska psihologinja i sociologinja.
Bez kraćeg uvodnog dijela, pismo objavljujemo u cijelosti:
Mnogima ne odgovara kad se kaže da je prosvjed u Savskoj 66, koji je sada obilježen i nemilim scenama policije na Markovu trgu, prosvjed (svih) hrvatskih branitelja. Očito je kako takvi misle prvenstveno na fizičke osobe, tj. na njihov broj. A to je krivo. Hrvatski branitelj je SINONIM / SIMBOL obrane naše Domovine od srpskog agresora. On je simbol slobode, simbol hrabrosti i odanosti Domovini. Prema tome, vrlo je važno naglasiti kako nije bitno obuhvaća li prosvjed samo šačicu ili cijelu braniteljsku populaciju. Njihov prosvjed je vapaj kojeg je uistinu teško artikulirati i interpretirati…
Lako je definirati i komunicirati čisto socijalne deficite u sistemu kao npr. prava branitelja, reguliranja materijalnih zahtjeva, itd. To se može rješavati kroz institucije. Ali, osjetiti kako se ne vrijednuje Domovina, kako se ponižava i degradira čovjek, kako se stavlja u pitanje tko je veća žrtva, agresor ili oni koji su braniti i ginuli u obrani domovine, kako se sve više koči, umjesto da se potencira i pridonosi stvaranju hrvatskog identiteta, kako protivnička strana još nije javno priznala oružani napad na RH i ispričala se za sve strahote rata koje su se zbile upravo na hrvatskom tlu. To je uistinu teško iskomunicirati kroz institucije.
Ne razumijem kako se hrvatskim veteranima može pripisivati govor mržnje? Zar je govor mržnje tražiti od srpskih vlasti da se ispričaju za nedjela svoje agresorske vojske i priznaju da je bio izvršen oružani napad na Hrvatsku. Mržnja ne traži ispriku. Mržnja napada verbalno i fizički, mržnja izjeda i narušava zdravlje.
Gotovo svi srpski ratni zločinci umiru u Haagu ili su otpušteni zbog teških oboljenja. Zašto? Zato što ih izgiza mržnja, a poneke možda i loša savjest. Naše hrvatske generale, kao i ostale hrvatske ratne veterane je pored svih nepravdi i poniženja održala istina i želja za dokazivanjem pravde – održala ih je čista savjest, ljubav prema domovini te suosjećanje i solidarnost svog hrvatskog naroda. Zato i ne postoji mržnje prema srpskom narodu. Ali su zato prevelike rane hrvatskih branitelja i civilnih žrtava -tj. svih onih koje je rat dotaknuo.
Pravednik ne mrzi. On osjeća samo preveliki gnjev i želju za pravdom koja treba biti javno izrečena i potvrđena. Sve dok ne budemo zajedno djelovali na stvaranju suvereniteta i identiteta hrvatske Domovine, rane će se uvijek nanovo otvarati te će i dalje vladati nemir i nezadovoljstvo, a posebno među braniteljskom populacijom.
Zato se i vapaj čeznje za pravdom i spasom države Hrvatske izražava i pojavljuje u nezadovoljstvu simboliziranom kroz skidanje ćirilićnih ploča, podizanju šatora ili tihim prosvjedom pred zgradom vlade.
Kome se treba oprostiti ili pokazati tolerantnost, ako nitko ne traži oprost. Izgleda kako neki misle da bi se hrvatski branitelji trebali ispričati i tražiti oprost jer su oslobodili i stvorili Hrvatsku, državu koju izgleda neki iz vlasti nisu ni željeli. Ali, to je kao i u odgoju. Darivanje bez zasluge vodi ka propasti, prvenstveno nadmoći onoga tko bez zasluge prima i zauzima poziciju …
Dakle, branitelji svojim prosvjedom ne žele skrenuti pozornost samo na sebe, već žele stati u obranu rušenja hrvatskog identiteta, hrvatske svijesti, suvereniteta i svega što bih moglo pridonijeti gospodarskom, nacionalnom, socijalnom pa i kulturnom dizastru. Oni indirektno upozoravaju na ključne probleme u domovini. Nije teško zamijetiti kako se puno toga u svih ovih mjeseci prosvjeda još više iskristalizirao i tematiziralo, zbog čega je i senzibiliziranost naroda na probleme u državi iz dana u dan sve veća. Dakle, ako ne vrijednujemo branitelje, ne vrijednujemo niti poštujemo njihovom borbom stvorenu nam domovinu Hrvatsku.
To više što u obranu svog naroda nije krenula organizirana vojska, trenirana i obučena za moguće agresorske ili terorističke napade, već ljudi različitih društvenih slojeva. Među njima i mnogi mladi tako rekuć podignuti iz školskih klupa, koji su bili motivirani isključivo instinktom obrane i spašavanja svog naroda, svojih sela i gradova. Generacije toga vremena se tada, po prvi put u tom obliku, konfrontirala sa nasiljem, strahom, traumama, ranjavanjima i smrću.
Iz Vlade se često čuje kako cijene i poštuju branitelje… Ali koje branitelje? Zadobiva se osjećaj kako ta podjela ide na One i Ove branitelje. Kao da su Oni koji su bili u ratu neki imaginarni ljudi koji su obranili Hrvatsku i pridonijeli njenoj stoljećima priželjkivanoj neovisnosti?. A branitelji u šatoru su Ovi koji se nakon povratka s ratišta navodno nisu asimilirali u suvremeno hrvatsko društvo već su se izgubili u depresiji, neradu, alkoholu, drogi ili nečemu drugomu neadekvatnom. Želi li se time reći kako su takvi socijalni teret društva i države? Tako se već godinama polemizira i smišlja način ne bi li ih se držalo pasivnima, nezamijećenima i pod kontrolom, jer su Oni ionako samo skupina koja opterećuje gospodarski, socijalni, pa i kulturni status RH.
Kao da se ne želi razumjeti da su to oni isti ljudi koji su zasigurno u ratu izgubili jedan dio svoje ondašnje osobnosti, a neki je još nisu bili ni izgradili. Jer, prvo suočavanje sa odrastanjem i sazrijevanjem bio je upravo brutalni rat, koji im je oduzeo dio njihove zasebnosti. Dakle, to su još uvijek oni isti ljudi, ona ista bića koja su samo danas obilježena svatko svojom sudbinom. Zato oni nisu i ne smiju biti šatoraši ili paraziti koji tumaraju slobodnom Hrvatskom, kako ih neki pogrdno nazivaju.
Bi li se oni sada trebali stidjeti svoje invalidnosti, ili PTSP-a? Ili možda zato što su se borili za Domovinu, umjesto da su daleko od rata učili visoke škole, skrivali se kod prijatelja i rodbine u inozemstvu? Izgleda kako neki žele nametnuti dojam kao da su se oni igrali rata i sada bi ih se za te propale godine trebalo kazniti. Tako ih se degradira i na način što se permanentno naglašavaju nedostatci njihove osobnosti te se najpreciznijim parametrima mjeri njihov ratni put i invalidnost. Analizira se tko su i što su, koliko su se borili, koliko će im se milosti i naklonosti ukazati te tko će se i kako zalagati za njihove potrebe, koja vlada im je (bila) više ili manje naklonjena, u čijoj su funkciji, koji predsjednik ili premijer s njima manipulira i što već sve ne.
Ali se najmanje priča o njihovim zaslugama u Domovinskom ratu. Nepravedno se definira branitelje kao predmet ili objekt, kao neku instrumentaliziranu skupinu koja reagira u korist, ili ne korist, neke političke stranke ili nekih skupina. Pa upravo je braniteljska populacija ta koja je živi primjer jedinstvene Hrvatske, bez obzira na vjersku ili stranačku pripadnost. Stupivši u obranu Domovine oni nisu selektirali tko je manje ili više domoljub. Kad bi ih i danas gledali iz te perspektive, ne bi ih se stigmatiziralo kao da su serijski producirani, sa istim političkim, kulturnim i vjerskim načelima. Svi su oni u Domovinskom ratu bili samo HRVATI u obrani svoje Domovine, a to su i danas. A koje je i kakvo nečije vjersko, političko ili kulturno načelo, to je osobni stav i uvjerenje svakog od njih. Dodijelimo hrvatskim braniteljima simbolično diplomu za njihovo zalaganje. Diplomu koja se sastoji od poštovanja i vrjednovanja. Sjetimo se na poseban način naših poginulih branitelja za koje nikada nećemo saznati koje talente su oni posjedovali i koje smo vrijednosti s njima izgubili. Podsjećamo uvijek ponovo naše društvo što je zasluga tih ljudi, izražavajući poštovanje njihovim majkama, očevima, suprugama i djeci. To se može na različite načine pokazati…
Odgajajmo djecu u duhu ljubavi i ponosa prema Hrvatskoj, a isto tako neka znaju kako je, i u kojim okolnostima, stvorena naša država. Naučimo ih poštovati žrtvu mladih ljudi koji su u najtežim uvjetima naučili kako stati u obranu domovine. Neka s poštovanjem i ponosom gledaju u hrvatskog branitelja i invalida, jer je naša sloboda stvorena na njihovoj žrtvi. Oni su za domovinu ostavili na ratištu dio sebe i svojih mladenačkih snova. Kad osjete da ih sav njihov hrvatski narod poštuje i voli, tada će i sve tegobe branitelja biti manje. Osjećat će da je vrijedilo ostaviti dio svoga života na krvavim ratištima, jer su tom žrtvom pridonijeli miru i slobodi svog hrvatskog naroda. Svaki čovjek trebao bi ubirati plodove svoga truda i rada za posebna djela. Zar obraniti i stvoriti državu nije veliko djelo?
Dr. Nives Katarina Haupt,
Wiesbaden, Njemačka
