Otvoreno pismo Katarina Pejaković, književnica, Vancouver[1] potaklo me da je podržim i pridružim se ogorčena nebrigom hrvatskih vladajućih „elita“ za hrvatski jezik kao osnovnim obilježjem identiteta hrvatskog naroda.
Piše: Lili Benčik/hrvatskepravice
Po Ustavu RH članak 12.: U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom. Međutim ta ustavna odrednica treba biti potvrđena Zakonom o hrvatskom jeziku kojim se regulira njegova službena i javna uporaba.
Tog Zakona ni nakon 31 godinu od priznanja RH nema, a već se godinama ukazuje na nezadovoljavajući položaj hrvatskog jezika u javnom prostoru. Dragutin Lesar, zastupnik Hrvatskih laburista – stranke rada, temeljem članka 84. Ustava RH te članka 129. Poslovnika Hrvatskoga sabora podnio je 22. travnja 2010. godine prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće za normu na zamolbu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH 18. svibnja 2010. na svojoj 25. sjednici raspravljalo je o tom prijedlogu zakona te ga je poduprlo. No bez obzira na sve to – Lesarov prijedlog nije ušao u saborsku proceduru. Zanimljivo je da u članku 35. toga predloženog zakona piše: »Vlada Republike Hrvatske predložit će Hrvatskomu saboru nacionalni program jezične politike u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovoga Zakona«.(12) Dakle, prema tom tekstu zakona razvidno je da Hrvatska još nema programa jezične politike ili ju uopće ne provodi. A primjerice Srbija, kao i većina drugih europskih zemalja (Francuska, Poljska, Slovenija, Mađarska, Makedonija, te Rusija(13), Estonija i dr.), ima Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama koji je objavljen u Službenom glasniku Republike Srbije, br. 45/91.[2]
Prvi prijedlog iz 2012, Dragutina Lesara nije ni ušao u saborsku proceduru[3]
Matica Hrvatska izradila je prijedlog nacrta Zakona o hrvatskom jeziku, kojim se regulira njegova službena i javna uporaba, a predviđa se i institucionalna skrb za njegov razvoj.[4] Predsjedništvo MH 19. rujna 2022. prihvatili su nacrt Zakona, a Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU podupro je Matičinu inicijativu prihvativši izjavu koju je Hrvatska akademija objavila 16. studenoga 2022: „Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika podržava prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku koji je izradila radna skupina Matice hrvatske pod predsjedanjem prof. dr. sc. Marija Grčevića. Članovi odbora dali su članovima radne skupine i niz prijedloga kako bi konačni tekst zakona bio što jasniji, obuhvatniji i podjednako primjenljiv za sve“
Nevjerojatna je ta nebriga vladajućih za hrvatski jezik kada se kao narod dičimo svojom bogatom i raznolikom tradicijskom duhovnom, jezičnom, folklornom i inom kulturnom baštinom. Stoga pod hitno trebamo Zakonom zaštititi hrvatski jezik radi sadašnjeg i budućih naraštajima, koji će imati osnovu za obraniti od svih nasilja što mu prijete sada i u budućnosti, jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i opstanka hrvatskog naroda.
Zbog nepostojanja tog Zakona doživljavamo stalne napade i negiranje hrvatskog jezika.
U glasilu vojvođanskih Hrvata „Hrvatska riječ“ izašli su podaci iz udžbenika gramatike srpskog jezika za osmi razred osnovne škole u kojem tvrde da ne postoji hrvatski jezik, već da je to srpski jezik!?[5]
Nastavlja se velikosrpska agresivna politika negiranja hrvatskog jezika a time i hrvatskog naroda, jer po njihovim „ stručnjacima“ jezikoslovcima slavenski jezici razvrstavaju u tri skupine – istočnoslavensku, zapadnoslavensku i južnoslavensku skupinu. Navodi se da južnoslavenskoj skupini pripadaju srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik, a da Hrvati, Bošnjaci, i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski. Time se negira postojanje hrvatskoga jezika. Ovaj udžbenik je odobrio Zavod za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja, . pa je time potvrđeno da je to službeni stav Vlade RS.
Tako je velikosrpska politika uvelike ušla u lingvističku znanost, naslanjajući se na politiku Ilije Garašanina i njegova Načertanija iz 1844. godine koji je prvi službeni dokument velikosrpske politike u kojem se tvrdi da su Hrvati samo pokatoličeni Srbi i na Vuka Stefanovića Karadžića, koji je negirao hrvatski narod, a obilno se koristio hrvatskim rječnicima i leksikografijom pri pisanju Rečnika srpskog jezika.
Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca koju je inicirala jezikoslovka Snježana Kordič ,hrvatska državljanka, trebala bi se objaviti 30.ožujka 2017 .godine u Sarajevu. Tu je inicijativu podržalo 220 intelektualaca iz “regije” profiliranih kao Jugo-nostalgičari ili Jugofili i svakako oni koji ne priznaju Republiku Hrvatsku kao samostalnu i neovisnu državu.[6]
Snježana Kordić je jezikoslovka koja u svojoj znanstvenoj karijeri zastupa tezu da hrvatski jezik ne postoji kao zaseban jezik. Njena teza o policentričnom srpskohrvatskom jeziku na području bivše Jugoslavije kao jednom jedinstvenom jeziku i da ne postoje nacionalni jezici izazvala je i izaziva mnogobrojne reakcije, od pozitivnih do izrazito negativnih. Pozitivne su naravno reakcije onih koji se osjećaju jugoslavenima i kao takvi žele govoriti jednim jednakim jezikom. Negativne reakcije izazvalo je kod svakog tko osjeća pripadnost jednom od naroda ex Jugoslavije. I kod Hrvata i kod Srba žestoke su reakcije, jer i jedni i drugi brane svoj jezik.
Pored Snježane Kordić potpisali su: Boris Dežulović, Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder, Vedrana Rudan, Rajko Grlić, Ante Tomić, Dejan Jović (koji čak ne priznaje ni valjanost referenduma o samostalnosti RH), Dragan Markovina, Drago Pilsel, Heni Erceg, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, Boris Pavelić, Vesna Teršelić, Snježana Banović, Ivana Bodrožić, Sandra Benčić, Marinko Ćilić, Daša Drndić, Rajko Grlić, Boris Pavelić, Jurica Pavičić, Sanja Sarnavka, Jasmina Žbanić (poznata po tome da je uzela za financiranje filma hrvatske kune, ali joj je zasmetao tadašnji hrvatski premijer Milanović, kojem je rekla MARŠ iz Bosne) do ukupno 9.048 potpisnika.[7] Svi potpisnici koji su hrvatski građani trebali bi kazneno odgovarati, jer svojim potpisom potpisuju kršenje USTAVA RH, zato što je hrvatski jezik, kao što sam na početku teksta napisala u Ustavu RH članak 12 Temeljnih odredbi Ustava.
Statutarna prijevara i izigravanje Ustava RH gradskih vjećnika SDP-a u Poreču, Srečka Oštir i Aleksandra Kovača
Vijećnici SDP-a su na sjednici Gradskog vijeća Poreča 8.veljače 2023.godine, pokrenuli inicijativu u kojoj traže uvođenje čakavice u Statut Grada kao trećeg službenog jezika uz hrvatski i talijanski.„Čakavica je 2020. godine postala jezik priznat od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva. Dobila je i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama: Čakavskim govornicima otvara se ovim povijesnim događajem put za lokalno i državno priznanje, budući se do tada čakavicu smatralo dijalektom.
Čakavski jezik dokumentiran je i priznat od organizacije Summer Institute of Linguistics International što je inače puno ime međunarodne neprofitne organizacije sa sjedištem u Dallas-u, Texas, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje svih jezika svijeta, u svrhu proširenja lingvističkog znanja, promicanja pismenosti u svim jezicima, i razvoja jezika lingvističkih manjina.
Jednom godišnje SIL International objavljuje prestižni akademski magazin Ethnologue, referentnu publikaciju u tisku i na internetu koja pruža statistike i druge informacije o živim jezicima svijeta. Ono što je zapravo možda još važnija odgovornost SIL International-a je da u ime Međunarodne Organizacije za Standardizaciju (International Organization for Standardization – ISO, sa sjedištem u Ženevi – čiji je član i Republika Hrvatska) izdaje ISO tip 639-3 kodove za sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva.“ Pišu vjećnici Srečko Oštir i Aleksandar Kovač
U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.
U Članku 4. Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj[8] stoji: Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje se u skladu s odredbama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima:
1. kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na području općine ili grada čine većinu stanovnika, u skladu s Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
2.kada je predviđena međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka,
3.kada su to statutom propisale općine i gradovi, u skladu s Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
4.kada to, u odnosu na rad svojih tijela, u samoupravnom djelokrugu, statutom propiše županija na čijem je području u pojedinim općinama i gradovima u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo nacionalne manjine. Za ostvarivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine na temelju stavka 1. točke 1. ovoga članka mjerodavni su podaci popisa stanovnika koji je neposredno prethodio uređivanju ovih pitanja statutom općine ili grada. Grad Poreč je na osnovu Statuta uveo dvojezičnost, članak 4, Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH.
Taj Zakon za manjine i njihove jezike je usvojen, a za hrvatski jezik -NIJE!? Nigdje u zahtjevu vijećnika SDP-a grada Poreča ne piše na osnovu kojeg kriterija traže uvođenje dodatnog jezika. Koja je to nacionalna manjina, koja se služi čakavskim jezikom? Po kojem popisu stanovništva traže? Prije svega nikakav službeni dokument nije dostavljen iz kojeg je vidljivo da je bilo tko uputio bilo kakvu službenu obavijest o proglašavanju čakavskog narječja jezikom. Zar je jedna organizacija iz SAD-a iznad hrvatskog Ustava i zakonodavstva? Zar je taj profesor Miller iznad Hrvatskih državnih institucija, pa nam svaka šuša može krojiti naš jezik i odlučivati o njemu? Je li itko iz te organizacije koja se bavi tuđim jezicima obavijestio hrvatske institucije da odlučuje o djelu hrvatskog jezika? Po kojim kriterijima i sa kojim pravom se netko može umiješati u tuđu državu i njen jezik bez traženja dopuštenja? I zar će Gradsko vijeće grada Poreča priznati neku vanjsku organizaciju kao mjerodavnu, a ne hrvatski Ustav i zakonodavstvo. Je li to zakonska podloga za traženje trojezičnosti? Prije svega podnositelji nisu kontaktirali niti jednu hrvatsku instituciju? Pitanja ima bezbroj, a odgovor je samo jedan: sve to treba regulirati Zakon o hrvatskom jeziku.
Fenix-magazin/SIM/Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://bezcenzure.hr/iseljenistvo/otvoreno-pismo-katarine-pejakovic-ministru-vanjskih-i-europskih-poslova-rh/
[2] https://www.matica.hr/kolo/374/zakon-o-hrvatskom-jeziku-i-pravopisni-konsenzus-21631/
[3] https://www.matica.hr/kolo/374/prvi-prijedlog-zakona-o-javnoj-uporabi-hrvatskoga-jezika-21642/
[4] https://www.matica.hr/vijenac/754/zasto-zakon-o-hrvatskom-jeziku-34178/
[5] http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/6612/S-politike-na-r(ij)eci/
[6]https://www.vecernji.hr/vijesti/donosimo-potpunu-listu-potpisnika-deklaracije-evo-za-sto-se-zalazu-1159535
[7] https://docs.google.com/spreadsheets/u/1/d/1XVGV5Z306SeDFzpdpUHhfeK-voAFdaakS48LqXfGozA/pubhtml
[8] https://www.zakon.hr/z/1851/Zakon-o-uporabi-jezika-i-pisma-nacionalnih-manjina-u-Republici-Hrvatskoj NN 51/00, 56/00
