Dugogodišnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Europe i poznati hrvatski pravaš iz Kölna Ivan Lozo reagirao je na, u zadnje vrijeme, stalna prozivanja, izmišljanja i teška klevetanja poznatih Hrvata iz Njemačke od strane nepoznatog “desničara” koji se krije iza pseudonima Karl Kutniak. Kutniak tako, iz tjedna u tjedan, u svojim mailovima, koje odašilje na nebrojene mail adrese u Njemačkoj i diljem svijeta, blati koga stigne – a sve kako bi rehabilitirao “dokazanog i osuđenog lažova i sitnog manipulatora” Miju Marića iz Berlina.
Reagiranje Ivana Loze, poznatog pravaša sa diplomom Pravnog fakulteta iz Kölna, koje je objavljeno u aktualnom broju tiskanog izdanja magazina Fenix pod naslovom Pravo lice smjenjenog predsjednika HSK Mije Marića, donosimo u cijelosti:
Budući sam u zadnje vrijeme ponovno „zatrpan“ mailovima različita sadržaja, kojim se neprestano pokušava rehabilitirati smijenjenog (a zatim i iz Kongresa izbačenog) predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke Miju Marića, a ocrniti sve one koji su se njemu zamjerili, osjećam obvezu hrvatskoj javnosti iznijeti nekoliko manje poznatih činjenica.
Jedan sam od utemeljitelja Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke (HSKNj) iz 1994. godine, i kao član Kongresnog odbora navedene organizacije primljen sam od predsjednika, dr. Franje Tuđmana, u predsjedničkim dvorima.
Nisam pozvan ulaziti u polemiku zašto je s mjesta predsjednika HSKNj smijenjen Mijo Marić iz Berlina, jer za vrijeme njegova mandata više nisam bio aktivan u toj organizaciji.
Ali, kao osoba koja od ranog djetinjstva (konkretno od 1962. g.) živi u Njemačkoj, i koja je od studentskih dana (konkretno od 1978. g.) kontinuirano bila aktivna na vodećim mjestima u emigrantskim državotvornim organizacijama, koja je od 1990. pa sve donedavno obnašala čelna mjesta u strankama s hrvatskim pravaškim predznakom, moram reagirati i upozoriti hrvatsku javnost, kako meni nepoznati pojedinci – bilo iz neznanja, bilo iz samo njima znanih razloga – neprestano veličaju ulogu Mije Marića, iako je dotični osramotio sve Hrvate u Njemačkoj, lažno se predstavljajući kao savjetnik njemačke kancelarke, dr. Angela Merkel.
Lažni savjetnik Angele Merkel
Poznato je da je HSKNj od samoga početka bio odskočna daska za političke karijeriste i uhljebljivanje mnogi sumnjivih kadrova. Jedan od njih, bio je i prvi tajnik HSKNj, nastavnika Zlatka Canjuge, koji je za vrijeme Jugoslavije bio koordinator dopunskih jugoškola u Njemačkoj, a potom dogurao do glavnog tajnika HDZ-a, saborskog zastupnika, te postao desna ruka predsjednika dr. Tuđmana.
Lista ostalih koji su se preko Kongresa dokopali visokih položaja, pa i saborskih mirovina, poduža je pa ću to ostaviti za neku drugu prigodu.
Vratit ću se Miji Mariću, koji je, kao i njegovi prethodnici, pucao s tog mjesta na znatno više pozicije.
Kad Marić nije mogao postati „netko i nešto“ pod skutima HDZ-a, okrenuo se bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću.
Sudeći po svemu, Marić je „pucao“ na mjesto veleposlanika u Njemačkoj. Ne želim komentirati mailove meni nepoznatog gospodina Karla Kutniaka (za kojeg me uvjeravaju da mu to nije pravo prezime), koji svoje „poslanice“ odašilje na nebrojen broj e-mail adresa, tvrdeći kako je Marić stradao zbog toga što je javno tražio rehabilitaciju pobijenih Hrvata diljem Njemačke od strane Udbinih zločinaca.
Marić bio na Josipovićevoj strani barikade
Suprotno tome, odgovorno tvrdim da je upravo Mijo Marić bio na drugoj, Josipovićevoj strani barikade, kada smo mi pravaši to tražili. Naime, pravaška stranka, čiji sam bio međunarodni tajnik te 2011. godine, tražila je od tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića da pred svoj, planirani posjet Njemačkoj, osudi veličanje simbola (zvijezde petokrake) i zločine totalitarnog jugopartizanskog režima, te da Njemačkoj izruči nalogodavce udbaških ubojstava na njenom tlu.
Nakon što je predsjednik Josipović to odbio, najavili smo javni prosvjed u Berlinu. Nakon toga, Josipović nas je pozvao na razgovor u Zagreb, s ciljem da odustanemo od javnog prosvjeda. Odazvao sam se predsjednikovom pozivu, ali budući da on nije popustio, nije popustila ni naša stranka. Nakon povratka u Njemačku, ponudio sam Miji Mariću da zajednički organiziramo prosvjed za rehabilitaciju pobijenih Hrvata, i izručenje Perkovića i ostalih Njemačkoj.
Čak smo Mariću ponudili da organizator „Straže upozorenja“ bude samo HSKNj. Mijo Marić je odbio naš prijedlog, jer očito nije htio riskirati da se zamjeri Josipoviću, da ga ovaj ne primi na razgovor i s njim se ne fotografira.
Protiv demonstracija za generale
Suprotno Mariću, ja sam organizirao demonstracije zbog kojih sam dobio prijetnju smrću. Njemačka policija je vrlo ozbiljno shvatila tu prijetnju, te je odredila dodatne zaštitne mjere za mene i moju obitelj. One su bile na snazi kroz cijelo vrijeme trajanja posjeta predsjednika Josipovića Njemačkoj. Demonstracije, koje smo organizirali, polučile su uspjeh.
Čak je i njemački domaćin Kurt Beck, neočekivano, u svom pozdravnom govoru, te diplomatski neuobičajeno, tematizirao naš prosvjed. Rekao je da oni koji prosvjeduju ispred zgrade, ne prosvjeduju protiv hrvatskog predsjednika i hrvatske države, već žele opravdano opomenuti i upozoriti da se ne zaborave žrtve.
Josipoviću je ostalo samo odgovoriti da su i demonstracije legalno sredstvo političke borbe. Kruna svega bio je Marićev komentar (očito naručene ili izmišljene) o navodnoj „bombi u ili ispred veleposlanstva u Berlinu“, kako Hrvati u Njemačkoj malo mare za bilo kakve ekstremističke opcije, te da se za prosvjed pravaške stranke prijavilo malo ljudi.
Znači, Marić nije bio samo na liniji svoga predsjednika Josipovića, koji je, ne čekajući istragu, znao da su počinitelji „ustaški“ ekstremisti, već je Marić tu pravašku stranku perfidno stavio u blizinu tih ekstremista.
Marić nas perfidno stavio među „ustaške ekstremiste“
To je bio prvi, ali ne i jedini, bojkot Mije Marića. Stranka s pravaškim predznakom kojoj sam tada pripadao, posredstvom gospodina Tadije Ljubičića, dobila je dozvolu za prosvjede u travnju 2011. u Berlinu, a protiv skandalozne haaške presude hrvatskim generalima, Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Tada smo opet ponudili Miji Mariću da HSKNj bude suorganizator.
Istu ponudu smo uputili i hrvatskim društvima u Stuttgartu. Ne samo da je Marić odbio ponudu, već je vršio pritisak na hrvatska društva u Stuttgartu da bojkotiraju taj naš prosvjed.
Prosvjed smo, ipak, i to jako uspješno, samostalno organizirali. Bile su to dotad, najmasovnije hrvatske demonstracije u Njemačkoj nakon 1991. Iako je odbijao zajednički prosvjed s nama, Marić je naš berlinski prosvjed pripisao sebi i Kongresu, iako je dozvolu za prosvjed isposlovao naš član, Tadija Ljubičić. Također, Marić je kasnije preuzeo i našu ideju, te preko Kongresa organizirao nekoliko prosvjeda protiv haaške presude, po njemačkim i drugim gradovima.
Ne znam zašto je Mijo Marić na početku sabotirao organizaciju naših prosvjeda, niti znam ima li to veze s ranijom berlinskom čestitkom premijeru Ivi Sanaderu na uhićenju generala Gotovine, a koju je uputio ogranak HDZ-a, u kojem je Marićev otac bio član predsjedništva ogranka.
No, činjenica je kako se Mijo Marić nije, kako to do besvijesti ponavlja Karl Kutniak, isticao u javnom traženju rehabilitacije pobijenih Hrvata diljem Njemačke. Suprotno tome, on je od početka bojkotirao naše demonstracije, osudio ih, a nas organizatore i sudionike, svrstao je u ekstremiste, klanjajući se tada Ivi Josipoviću.
Ivan Lozo / Köln
>>https://fenix-magazin.de/ured-angele-merkel-demantirao-da-je-mijo-maric-kancelarkin-savjetnik/
