Hrvoje Josipović iz Münchena za Fenix Magazin je dao svoje viđenje i mišljenje o Hrvaticama, njihovim postupcima, životu i izlascima u bavarskoj metropoli. Naravno, ne svih, ali velike većine. I ne samo Hrvaticama, njegov tekst je zapravo ogledalo današnjice, i u Njemačkoj i domovini. Što je rekao, možete pročitati na ovom linku: KOMENTAR ČITATELJA Zgrozi me kad vidim što naše djevojke rade!
No, nakon objave Hrvoje nas je nazvao i rekao kako ga kroz komentare po Facebook grupama djevojke jako osuđuju, a on se više ne može braniti i odgovarati na te komentare. Njegov je komentar doista jako čitan na portalu Fenix Magazina, a prateći malo komentare koji su uslijedili na objavu, uvidjeli smo da mu mladići daju pravo, a većina djevojaka osuđuje. Neke mu čak spočitavaju kako se djevojke ponašaju onako kako muškarci očekuju.
Njegov komentar zapalio je Internet i društvene mreže, ali i stvorio zanimljivu raspravu o muško-ženskim odnosima, te zapravo dao realno sliku onoga što muškarci misle o ženama, ali i što žele od žena.
Oni će uvijek pogledati ženu koja je više otkrila nego skrila, ali će im isto tako uvijek biti zanimljivija ona koja nema toliku slobodu i koja će ih svojim ponašanjem i izgledom natjerati da o njoj promisle tri puta, prije nego što joj odluče prići.
A o slobodi mladića i djevojaka koju oni danas imaju u odnosu na onu koju su imale generacije tek koje desetljeće ranije, najbolje govori komentar kojeg vam prenosimo u cijelosti.
Nakon što ga pročitate, nadamo se da će i djevojke i mladići zastati i promosliti koliku slobodu od svojih roditelja zapravo žele i koliku će slobodu jednog dana željeti svojoj djeci.
” Imam 38 godina i moji tinejdžerski dani bili su dijelom zahvaćeni ratom, a dijelom strogim ocem kod kojeg je i izlazak do 23 sata predstavljao pravo čudo. Roditelji većeg dijela moje generacije su bili takvog stava, pa smo mogli birati ili njihov izbor ili uopće ne izići. Treće opcije nije bilo.
Ratna sam generacija, i odrastala sam u jednom selu, tek desetak kilometara udaljenom od mjesta s kojeg je neprijatelj pucao po nama. Nakon dvije godine izbjeglištva, majka je odlučila da neko vrijeme stanujem kod bake u obližnjem gradu, kako bi se ona mogla vratiti ocu u selo. No, kasnije je uslijedio odlazak u srednju školu, pa je i ostanak kod bake u gradu bio jeftinija opcija. Baka nije bila toliko stroga kao otac, ali nije bila niti puno blaža. Sedmi sat u drugoj smijeni u srednjoj školi završavao je u 19.45, a baka je proračunala kako već u 20.30 mogu biti doma. I bila sam.
U protivnom bi bilo ovako: “Vratit ću te na selo k ocu pa ćeš vidjeti Boga svoga i tvoje izlaske”. Izlasci kakve sam ja tad željela nisu bili do jedan, dva u noći, već možda do 22 sata s društvom negdje u gradu na piću. No, bio je to zapravo normalan stav jedne bake prema petnaestogodišnjoj unuci.
Naravno, meni nije bilo u interesu da me vrati na selo k ocu jer bi to značilo još veću strogoću. Moj prvi izlazak bio je s osamnaest godina. Ljeto, koncert Prljavog kazališta u gradu, tek par minuta hoda od kuće. Sa svoje terase, baka je i sama mogla čuti Prljavce kako pjevaju.
Na koncert sam otišla sa susjedima, a vratila sam se i ranije nego sam rekla jer sam smatrala kako je bolje vratiti se ranije i time usrećiti baku, nego kasnije radi budućih izlazaka. I danas mi je žao što nisam ostala duže jer kad sam se vratila, baka je sjedila na terasi sa susjedom i začuđeno mi kazala: “Zar si se već vratila”.
No, bio je to moj prvi izlazak kojeg ću pamtiti, isto kao što ću pamtiti zabrane, ograničenja koja smo imali, sate moljakanja prije nego bi nas pustili vani, radost kad bi nas pustili, iščekivanje tog koncerta ili odlaska u diskoteku, onu nervozu koju bi osjećali kad bi se približavao sat kad bi se morali vraćati kući, a upravo je tad bilo najbolje, ili bojazni što će biti ako kasnimo pola sata od dopušteog. Pa radost kad bi nam izlazak s 23 sata produžili na sat više, pa prvog poljupca,..
A borba oko toga što ćeš na večer izlaska odjenuti je priča za sebe. Iako su u to vrijeme bile popularne kraće majice koje su otkrivale tek manji dio trbuha, a o mini haljinama nije bilo ni govora, baki nikad nisi bio dovoljno zakopčan. Ali, naravno, svi smo to nosili.
U veze se nije olako ulazilo, a izlazak s dečkom i to upoznavanje prije prvog poljupca znalo bi trajati po dva tri mjeseca. Mi nismo naručilavali alkohol i koktele u diskotekama i kafićama, mi smo naručivali colu, a one odvažnije naručile bi tad popularnu “kacavidu”, odnosno juice-vodku i to je bilo sve od alkohola.
I nismo bili sretni s tom ograničenom slobodom. Kao i vi danas, bili smo tinejdžeri željni provoda i izlazaka.
Za razliku od današnjih djevojaka i mladića, mi nismo imali slobodu, imali smo zabrane i ograničenja koja smo morali poštivati. No, taj nedostatak slobode u mladosti nam je donio kasnije priču.
Moja generacija ima predivne priče o svojoj mladosti, svim onim danas smiješnim pokušajima da koliko toliko zaobiđemo te zabrane.
I prije nego osudite Hrvoja, i njegovu želju da djevojke, pa i mladići budu umjereniji u životu, da im priča ne postane pućenje usnica na selfijima, obrada vlastitih fotografija u raznim aplikacijama na mobitelu kako bi se što ljepše prikazale na svojim Facebook profilima, i razuzdanost u diskotekama, razmislite kakvu ćete priču ispričati vašoj djeci. Jer potpuna sloboda, nije uvijek dobra priča, a ako upitate mladiće, ni oni ne vole potpunu slobodu. Pokazuju to i komentari mladića ispod Hrvojevog teksta.
Fenix Magazin
