Isusov Govor na gori je u duhu „Zlatnoga pravila“ koje donosi evanđelist Matej, a koje nalazimo i u civilizacijama prije kršćanstva: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.“
Piše: Dr. Luka Marković
Iskustvo onih koji su oblikovali „Zlatno pravilo“ u drugim civilizacijama, a na koje se, na svoj način, poziva i Isus, jest spoznaja da čovjek voli samoga sebe. Ali to nije dovoljno. Tek ako drugome želi što i sebi i tako se ponaša u praktičnom životu, može biti sretan. Isus tu misao pretvara u religijsko pravilo upozoravajući da se odnos prema Bogu ne može mjeriti samo količinom izgovorenih riječi u molitvi, nego i korektnim odnosom prema drugom ljudskom stvorenju.
Priča o vjeri u Boga i ljubavi prema njemu je prazna ukoliko se ne potvrđuje u odnosu prema drugim ljudima – sada i ovdje. U jednoj basni starogrčkoga pisca Ezopa hvali se jedna osoba na otoku Rodosu kako je dobar skakač u dalj. Drugi, kojemu je dodijalo njegovo hvalisanje,odbrusi mu: „Evo ovdje je Rodos, ovdje skoči (Hic Rodus, hic salta ) – drugim riječima pokaži da je istina to što govoriš. Nešto slično bi se moglo reći onima koji uporno govore i propovijedaju da su svim srcem privrženi Bogu: „Nemoj pričati, nego pokaži to sada i ovdje u odnosu prema drugim ljudima.“ Ako Isusov „Govor na gori“ promatramo u humanističkom smislu, bez one utješne eshatološke dimenzije da će pravednome patniku biti uzvraćeno na nebu, moglo bi ga se formulirati i ovako:
– Ne isplati se biti bahat.
– Ne isplati se tjerati druge ljude na tugu.
– Ne isplati se zlostavljati druge ljude.
– Ne isplati se biti nemilosrdan.
– Ne isplati se imati srce ispunjeno ljubomorom, zavišću i mržnjom.
– Ne isplati se unositi nemir među ljude.
Zašto?
Zato što se sretan i zadovoljan život ne može izgraditi na tuđoj muci. Onaj tko je svojim ponašanjem postao pakao drugom, ne može nikada osjetiti što znači rajsko stanje blaženstva koje čovjek može iskusiti samo kroz darovanu i uzvraćenu ljubav. Uostalom, pojedinac je duboko povezan s drugima, ali i ovisan o njima. Zato čovjek slobodu i sreću ne može nikada postići ako živi samo za sebe. Na to ne upozorava samo evanđeoska mudrost, nego i ona svih religija, ali i moderne psihologije.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka
