……U kupaoni je osvježio svoj pospani um. U udobnom krevetu pospanost se brzo vrati. Utonuo je u san. Nalazio se na brdu, niski oblaci doticali su mu glavu. Bio je sam. Usamljenost je kod njega izazivala strah. Bojao se, osjećao tjeskobu tog straha praćenu snažnim vjetrom. Pogledom je tražio Kristinu, nije mogao da je nađe. Do njega dopre plač. Okrenu glavu u pravcu odakle su dolazili ti plačni jecaji.
Piše: Tonćo Ladan
Ugleda obris poznate mu glave ali nije mogao da se sjeti kome pripada. Plač posta glasniji. Napreže svoje oči. Kroz buku tog plača, ugleda tijelo čovjeka. Grudi su mu bile krvave, pritiskivao je rukama svoje krvave grudi. Između prstiju je tekla nadolazeća krv. Plač odjednom prekinuše jauci. Roman podiže svoj pogled tražeći njim lice tog nesretnika u bolnoj agoniji. Prepoznao je Jozu. Lice iskrivljeno bolom ispuštalo je te užasne krikove. Gledajući ga Roman osjeti sažaljenje, zaplaka od tuge jer taj mu mrski čovjek pati u strašnom bolu. Samilost i ljubav prema neprijateljima. Negdje je to već čuo a sad i osjeća. Zašto gledam to lice. Gdje se nalazimo ja i taj čovjek pitao se uznemiren njegovim bolom. Taj čovjek je nečim nepoznatim vezen za moj život. Mora da je nešto bolno jer on pati a ja suosjećam s njim u njegovom bolu.
Slika iz djetinjstva
Slika se promjeni ispred njegovih očiju. Zamjeni je slika iz njegovog djetinjstva. Vedar dan sunce na plavom nebu, svud oko njega zelenilo naraslog kukuruza. Okreće se u tom nepreglednom zelenilu. Osjeća stisak nečije ruke. Pored njega je djed.
– Sve ovo polje pripada tebi sine moj. Ova zemlja to si ti.
Gledao je to jedino poznato lice iz svog djetinjstva koje mu je zamjenjivalo oca i majku. Djed se naginje, podiže ga svojim snažnim rukama privlačeći ga na svoja čvrsta prsa. Jednom rukom obgrli ga oko vrata ljubeći mu lice. Osjećao je mirnoću, ljubav koja izvire iz tog mu dragog čovjeka.
– Ovako bolje vidiš, pogledaj tu ljepotu.
Gledao je neprekidno zelenilo.
– Jednog dana će ovo da gleda tvoj sin – reče mu ljubeći mu lice.
– Hoće li? – upita on.
– Hoće, nećemo izumrijeti dok god volimo ovu zemlju, a ti je voliš. Voljet će je i on. Njoj isto trebaju ljudi da je vole. Mi Danle znamo da je volimo. Pružamo joj ono što ona treba. Mi joj dođemo poput neba koje je kvasi rosom, natapa kišom i grije suncem. Ne zaboravi to.
– Neću – reče priljubivši svoju glavu uz djedov vrat a sretno mu srce prože ljubav prema zemlji punoj zelenog kukuruza.
Smrtna dolina
Zelenilo se pretvori u dolinu. Ponovo je sam na brdu. Gusta magla pokriva dolinu iz koje dopire užasna buka.
– Kakav je to zvuk? – pita se.
Magla se rastapa a on gleda strašnu sliku bojnog polja. Ljudi urlaju, pucaju jedni u druge.
Iznad njih vijore se tri različite zastave poput prozirnog pokrivača. Tlo doline svakim prolazećim trenutkom postajalo je pokrivenije mrtvim tijelima, koja su se mogla vidjeti u tišini, ledenoj, bezglasnoj, u tami ponora u kojem se nalaze.
Usporedo s tom tamnom tišinom uzdizala se slika plamene boje prepuna raskomadanih tijela, krvavih uzvika, ranjenih ljudi. Bolni povici parali su dolinu iznad koje su providne zastave treperile pod pogledima onih koji se još bore. Pucali su jedni na druge, padali pod dolazećim granatama. No masa nije gubila svoj zalet u međusobnom sudaranju i dalje su pucali, boli se noževima u užasnoj buci stvaranoj bezbrojnim pokličima ljudi pretvorenih u ratnike.
Ta užasna slika obruši se na njegovu duševnu snagu. Osjeti strah za svakog pojedinca u toj dolini ubijanja. Zastave su vijorile, u tom vihoru gubile su svoju prozirnost a dobivale oblik stvarnih neprozirnih boja, ispod kojih se nije ništa moglo vidjeti. Buka užasa nije mogla probiti taj stvoreni neprozirni pokrivač. Buka onih koji bezuspješno pokušavaju nadvladati jedni druge u pokolju kojem nitko nije razumio svrhu. Zajednički su im bili leševi tame, užarena bol, tijela ranjenika iznad kojih je treperila mračna vika onih koji još uvijek koračaju u svom razarajućem urliku. Svi i jedni i drugi i treći svi su se nalazili pokriveni tamom čvrsto satkanih zastava.
Strašna bol
Sjedeći na brdu dodirujući glavom oblak gledajući ispod na taj pokrov osjećao je bolnu tjeskobu bespomoćnosti. Podigao je ruke misleći njima stvoriti prolaz za sunčeve zrake u tom nadvišenom oblaku. Malo topline mislio je stvorit će mir, uvući tišinu raspjevanog dana. Ničeg osim te sulude buke. Osjeti strašnu bol zamišljajući sebe ispod tih zastava u dolini smrti. Uplaši se za samog sebe. Uplaši se za svakog Hrvata, svakog Muslimana, svakog Srbina, za te nesretnike ukopane ispod svojih zastava. Za njega postadoše jedna nakazna rasa koja se u svom samoubilačkom rušenju pokušava podići iz tog krvavog blata prepunog njihovog nakaznog naslijeđa.
Postade mu jasno da u toj beznadnoj borbi padaju sva obilježja dičnog čovjeka. Da čovjek bez tih svojstveni mu obilježja može da radi što hoće. Da uništava, ubija, siluje, muči, bez ikakve odgovornosti. To je ono što žele. Život bez odgovornosti da bi udovoljili svojim bolesnim strastima koje dolaze ne iz poštene ljudske, nego nakazne prošlosti. To je ono što boji zastave vjetrom lepršavog vihora. Kad se umire otežale bojom krvi ostat će tragična prošlost. No sad je to bljesak budućnosti pomisli užasnut spoznajom koju promatra s ovog nepoznatog brda.
Ja u tom ne mogu uzeti udio. Ja ne pripadam ni pod jednu zastavu. Dio si tog, poznaješ te ljude. Govori mu neki glas. Poznajem, koliko ih poznajem? Kako je moguće da ti ljudi koje poznajem, srećem, svud oko sebe, da ti isti ljudi koji su se radovali svakom novom životu, puni ljubavi, radosno osmjehnuti, puni nježnosti, poštenja, uvažavanja, vjernici. Kako je moguće da sve to odbace, zaborave, da postanu bezosjećajni uništitelji sveg onog na čemu su počivali decenijama. Kako je to moguće? Kad ovo ludilo prođe a proći će kao i svako drugo, bit će im teško vratiti osmijehe na užasnuta lica. Kakvi će biti oni koji prežive taj pokolj? Kakva će im biti sjećanja? On mora da se izgubi prije tog pokolja. Mora da ode. Gdje da ode, uzvikom razdera oblačnu tišinu.
Buđenje
Tražeći odgovor, pritisak mu se pojača u glavi u grudima mu ponestade daha, borio se za tako potreban zrak. Kad je duboko udahnuo pojača mu se misao koja već dugo tinja u njegovom umu a o kojoj nije nikom govorio. Ona mu reče da će umrijeti. U toj misli osjeti olakšanje a zatim bol jer se sjetio Kristine i djeteta kojeg nosi. Možda sam se zato probudio da bi ostavio nasljednika. Je li to odgovor na djedovo – traži. Jesam li našao to što tražim? Pri tom pitanju nestadoše mučne utvare, zamjeni ih slika zelenog kukuruznog polja. Djed ga je pritiskivao uz svoje grudi, šapćući mu na uho – uvijek će biti nas Danli da volimo ovu zemlju. Ona to želi jer zna da joj mi možemo pokloniti potrebnu ljubav. Nikad to ne zaboravi Romane. Romane, Romane – odjekivao je glas koji ga zove.
Djedov zamjeni Kristinin – Romane, Romane.
Trgnuo se iz sna prepunog košmara. Osjećao je mučninu. Okrenu se ka Kristini na njen poziv, osjećajući njen umirujući miris. Zbunjen njenim zabrinutim izrazom uspravi se u sjedeći položaj na krevetu.
– Što se dogodilo da me zoveš? Jesam li te probudio?
– Budna sam ja već odavno, došla sam iz kuhinje. Galamio si u snu, plakao, zvao si djeda. Nisam te mogla probuditi. Spavaš već dvanaest sati.
Zagrli je, da je umiri osjećajući strah.
– To je od tableta i alkohola. Nije to ništa strašno, samo ne smijem konzumirati alkohol uz te tablete. Neće se ponoviti, daj umiri se.
Drhtala je u njegovom zagrljaju. Znao je da plaće.
Čvršće je stegnu – ne plaši se. Bio je to samo ružan san.
Kad to reče san mu se vrati u misli. Osjeti isti pritisak kao u snu, kako raste u glavi i grudima. Bio je stvaran. U toj stvarnosti vrati mu se misao iz sna o tom kako će umrijeti. Sad je bila jasna, stvarna. Nije bila san. Suznih očiju, udisao je njen miris. Ostat će sama. Moram da zovem Davida da se pobrine za nju. Moram da sakrijem svoju spoznaju. Ona ne smije saznati za nju.
– Pripremi nam nešto za jelo, dok se okupam – reče joj dižući se s kreveta.
Ona se podigla, prislanjajući se uz njega. On joj pomilova kosu. Kad je bio na vratima okrenu se. Namještala je krevet. Zastala je ispravila se. Osjetila je moj pogled pomisli. Gledala ga je pogledom punim ljubavi – ja sam gotova ovdje. Ti požuri nemoj dugo da te čekam – reče sretno osmjehnuta.
– Ne brini brzo ću – uzvrati osjećajući pritisak u glavi unatoč tome osmjehnuo se……
Fenix-magazin/SČ/Tonćo Ladan
