Lijepa Naša se već dulje vrijeme ne može podičiti nekim brojkama koje su u trendu rasta, osim onih silnih brojki koje rastu u minus. Tako se i lanjski trend iseljavanja prolongirao u drugu godinu i postao gotovo konstantom. Medijii više ne bombardiraju samom brojkom iseljenih Hrvata, nego tu i tamo izbace kakvu individualnu priču o uspjehu i nekoj drugoj obećanoj zemlji. U potrazi za podacima o profilu onih koji se najviše sele , nailazim na vrlo znakovitu izjavu prof Akrapa sa Ekonomskog fakulteta, da se jednostavno sele ljudi svih profila, nema težišta na nekoj određenoj skupini. U samu Njemačku se od ulaska u EU odselilo dvostruko više Hrvata nego inače. Broj bi sigurno bio i veći da Njemačka promjeni uvjete oko radne dozvole, kojima ona , zajedno sa Britanijom i Austrijom, još nastoji svoje radno tržište čuvati od suvišnog priliva radne snage, tj. ostavlja sebi mogućnost selekcije, bolje rečeno.
Eto, ispada da je jedan od konkretnih rijetkih uspjeha, umjesto trenda iseljavanje – stvaranje cijele jedne nove generacije iseljeništva koja sa sobom odvodi i svoju djecu , svoje znanje, sposobnost,svoje radno iskustvo. Suvišno je i pomisliti što za ovako jednu malu naciju znači svaki iseljeni par glede nataliteta, svaka visokoobrazovana i svaka radno sposobna osoba koja bi doprinijela razvoju i jačanju zemlje. Svijet je danas zbilja jedno veliko selo, globalizacija je sve učinila dostupnim, brzina prijenosa informacija briše granice između domovine i tuđine. Sve nam je u istom trenu dostupno i vidljivo, već i kad pomislimo na to pred očima su nam – slike zavičaja, video pozivi, vijesti i događanja.
Svi oni koji su otišli vjerovatno se neće tako skoro ili uopće vraćati baš iz tog razloga što im neće ništa nedostajati i što su otišli da žive,ne da stječu kako su to nekadašnje generacije pečalbara radile. Troškovi i način života , kao i društvene vrijednosti su danas potpuno drugačiji, te je to gotovo i nemoguće. Gledajući snimke izbjeglih ljudi diljem svijeta koji riskiraju život i u mukotrpnim okolnostima bježe da bi mogli živjeti negdje drugo, mislimo na te još mukotrpnije uvjete koji ih tjeraju da bježe iz svog doma. A što tjera ljude iz Hrvatske da konstantno idu, imaju li te okolnosti usporedbu sa ovim sirijskim, etiopijskim itd? I je li sve prešlo pomalo u liniju manjeg otpora, rezignaciju čak , pa olako biramo tu opciju odlaska, predajemo se bez borbe ili nas guše i neki sociopatološki čimbenici?
Nesumnjivo su prvenstveno ekonomski čimbenici ti koji pokreću migracije ; visoka nezaposlenost i time povezano siromaštvo, bezizglednost razvoja i prosperiteta, kako osobnog tako i općeg. Budući da kod nas odlaze ljudi svih profila, nemamo uporište u tome da odlaze samo nezaposleni u potrazi za poslom, što dokazuje i veliki broj liječnika koji je svoje radne odore objesio o klin u hrvatskim bolnicama i zaputio se negdje drugo. Da li se život stvarno sastoji samo od toga koliko novaca zarađujemo ili ipak gdje i kako (ne) radimo i da li živimo u društvu okrenutom budućnosti i pozitivnim vrijednostima? Na što nas tjera društvo zakopano u prošlosti i povijesnim epizodama,podijeljeno na lijeve i desne. Društvo koje se rogobori različitosti i otvorenosti, koje svako malo prebire po kosturima žrtava ovih ili onih, umjesto da se okrene radu i produktivnosti, te ponajviše razvoju svakog pojedinca u člana demokratskog i svjesnog društva.
Odlaze ljudi u potrazi za životom, boljim, normalnijim, ljudskijim. Napuštaju čak svoja radna mjesta i djecu ispisuju iz škole iz jednog sada demokratski uređenog društva kako bi negdje sasvim drugo , u nekom drugom demokratskom društvu , zajedno sa ovim nesretnicima koji su prešli Sredozemno more natiskani u ribarskoj koći koji nisu imali ni kore na kruhu kući, bili za te domaćine posve jednaki – iseljenici, odnosno useljenici za njih.
Sandra Marelja Muić
