Pitanje o izostanku masovnih prosvjeda na Fakultetu političkih znanosti (FPZG) u Zagrebu nakon masakra 7. listopada 2023. dotiče se dubokih ideoloških, povijesnih i socioloških slojeva hrvatskog društva i akademske zajednice. Razlozi za takvu situaciju mogu se raščlaniti na nekoliko ključnih faktora.
Piše: Zvonimir Despot
Teza o nastavku titoističke politike ima utemeljenje u povijesnom kontekstu. Jugoslavija je bila jedan od ključnih predvodnika Pokreta nesvrstanih, koji je gajio izrazito bliske odnose s PL-om (Arafatom) i arapskim svijetom, dok su odnosi s Izraelom bili prekinuti 1967. godine. Taj je narativ desetljećima oblikovao percepciju sukoba na Bliskom istoku kao borbu “potlačenih protiv kolonizatora”. Dio profesorskog kadra i literarna osnova na humanističkim fakultetima često zadržavaju te teoretske okvire (postkolonijalne studije, kritička teorija), koji Izrael percipiraju prvenstveno kroz prizmu “države naseljenika”.
U Hrvatskoj, a posebno među studentima, prosvjedna kultura rijetko se aktivira u znak podrške nečemu što se smatra “službenom politikom države”. Budući da je hrvatska Vlada odmah i nedvosmisleno osudila napad Hamasa i izrazila snažnu potporu Izraelu, u očima aktivistički nastrojenih studenata nije bilo “protivnika” protiv kojeg bi se prosvjedovalo. Prosvjedi na FPZG-u češće su usmjereni protiv poteza vlasti ili institucija. Primjerice, najnoviji prosvjedi na FPZG-u bili su usmjereni protiv predavanja Idda Netanyahua i politike profesora Borisa Havela, jer se to u tom krugu percipiralo kao “otpor establishmentu”.
Izolirani incident
Na ljevici, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, fokus se vrlo brzo nakon 7. listopada pomaknuo s masakra civila u Izraelu na vojnu operaciju u Gazi. Mnogi prosvjednici masakr od 7. listopada tretiraju kao “izolirani incident” ili “posljedicu okupacije”, dok rat u Gazi vide kao sustavno uništavanje. To dovodi do situacije da se žrtve masakra marginaliziraju u javnom diskursu tih skupina.
Velik dio lijevo-liberalnih medija u Hrvatskoj fokusirao se na razaranja infrastrukture u Gazi, što je kod studenata (koji su primarna publika takvih portala) stvorilo osjećaj da je “pravi zločin” onaj koji se događa u tom trenutku, a ne onaj koji je pokrenuo rat.
Zanimljivo je da je FPZG dom jednom od rijetkih istaknutih stručnjaka za Bliski istok u Hrvatskoj, prof. Havelu, koji zastupa izrazito proizraelske stavove. Njegova prisutnost na fakultetu stvara specifičnu dinamiku: umjesto da fakultet bude mjesto konsenzusa, on je postao bojišnica. Studentski klubovi i udruge koji se protive njegovim stavovima često koriste prosvjede kao alat za ideološko razgraničenje, pri čemu se podrška Palestini koristi kao simbol pripadnosti “progresivnoj ljevici”.
Upravo svjedočimo blokadama ulaza na FPZG od strane studenata koji traže prekid akademske suradnje s Izraelom. To potvrđuje opservaciju da se masovni prosvjedi događaju kada je cilj kritika Izraela, dok je za žrtve masakra 7. listopada na tom istom fakultetu vladala tišina.
Plus, Iddo Netanyahu nije došao u Hrvatsku kako bi održao predavanje na FPZG-u, to je bilo usputno gostovanje. On je došao prvi put u Hrvatsku kako bi nazočio predstavljanju hrvatskog izdanja njegovog intrigantnog romana pod naslovom “Itamar K.” koji je objavljen u nakladi Despot infinitusa i koji je predstavljen u četvrtak u Zagrebu.
Zlobno inteligentan i pun nenametljivih iznenađenja
Danas, kada se sloboda govora sve češće svodi na pravo na ponavljanje unaprijed odobrenih stajališta, roman Idda Netanyahua pojavljuje se kao upozorenje. Ovo duhovito djelo iznimne preciznosti i hrabrosti razotkriva mehanizme takozvane kulture otkazivanja, kulturnoga i ideološkoga progona koji se ne ostvaruje preko zakona i sudova, nego djelovanjem medija, institucija i neizrečenim društvenim pritiscima.
Ovaj roman, zlobno inteligentan i pun nenametljivih iznenađenja, otvara vlastiti put s jedinstvenim stilom. Doista je osvježenje vidjeti kako jedno subverzivno, gotovo gerilsko remek-djelo konačno dopire do hrvatskih čitatelja, osobito u okružju često ispunjenome ideološki predvidljivim izraelskim izdanjima.
Roman tematski ne proizlazi iz mašte, nego iz stvarnosti koja nam je već poznata sa zapadnih obzorja, stvarnosti u kojoj su umjetnici, intelektualci i obični ljudi ušutkani jer odbijaju govoriti „po liniji“. Lik Itamara Kolera stoga nadilazi književnu figuru; on simbolizira svakoga tko odbija žrtvovati istinu radi društvenoga prihvaćanja. I zato biva otkazan.
Rijetko se u suvremenoj umjetnosti i kulturi pojavi djelo koje s tolikom lucidnošću, ironijom i analitičkom oštrinom secira složene mehanizme isključivanja kao što to čini Itamar K. Napisan krajem devedesetih godina, u trenutku intenzivnih političkih i simboličkih previranja izraelskoga društva, roman nije samo predvidio buduće globalne obrasce, nego je ponudio i preciznu dijagnozu suvremenih oblika kulturne i ideološke kontrole.
Više od dvadeset pet godina nakon nastanka romana, pojmovi kao što su kultura otkazivanja, woke ideologija, ideološka regulacija umjetnosti ili diskurzivna čistoća postali su dio svakodnevice kulturnoga i političkog govora. Itamar K. pritom nije tek proročanstvo tih procesa niti ga se smije svesti na jednodimenzionalnu kritiku političke korektnosti, kao što ga površni čitatelji katkad tumače. Mnogo je više od toga: to je višeslojna analiza moćnih struktura koje oblikuju kolektivnu svijest, gase neslaganje i, pod krinkom pluralizma, uvode suptilniji i perfidniji oblik ideološke kontrole.
Fenix-magazin/SČ/Zvonimir Despot
