Saborski zastupnik Mosta Zvonimir Troskot, koji je u središte zanimanja javnosti došao otkrivanjem afere „Plin za jedan cent“ u intervjuu za Fenix-magazin između ostalog govori i o toj aferi, o tome kako je došao do tih podataka, ali i o ulasku u politiku te svom životu kojeg je dio proveo i izvan Domovine.
Razgovarala: Marijana Dokoza
FM: Rođeni ste Zagrepčanin, dobar dio života ste proveli izvan domovine, diplomirali ste ekonomiju, studirali ste u Argentini, Švicarskoj, … a i danas često putujete u te zemlje. Možete li nam ukratko reći nešto o tome?
-Možda mi nećete vjerovati i možda će zvučati kao klišej, ali nakon 60-ak zemalja koje sam proputovao mogu slobodno napisati da je ipak najljepša zemlja naša Hrvatska. Toliko ljepote na tako malenom prostoru nisam nigdje pronašao. Posjetio sam brojne svjetske metropole, ali srce je uvijek kucalo prilikom slijetanja u Zagreb. Ima nešto posebno u našem šarmantnom glavnom gradu, a s obzirom da sam gotovo cijelo djetinjstvo, mladost i tinejdžerske godine proveo blizu Dinamovog stadiona, Maksimir i sva ona nogometna igrališta u okolici su mi posebno na srcu. I gdje god da sam išao po svijetu, uvijek me pratio taj maksimirski, zagrebački i hrvatski duh.
Jednu situaciju s putovanja nikada neću zaboraviti. Bio sam na argentinsko-čileanskoj granici u Andama gdje me prilikom prelasku granični policajac zatražio putovnicu. Pogledao je u nju i pitao me “Sos croata?” (“Ti si Hrvat?”). Odgovorih mu : “Si, soy croata“ („Jesam, Hrvat sam”). A on mi se nasmijao i rekao “Mirko Jozić, Colo Colo, Copa Libertadores” (naš bivši izbornik Mirko koji je s čileanskim nogometnim klubom Colo Colo osvojio latinoameričku Ligu prvaka Copa Libertadores) i odmah lupio pečat bez daljnjeg ispitivanja. Još dan danas se sjetim kako je srce lupalo od ponosa što je naš narod toliko cijenjen u zemljama poput Čilea. Sa suznim očima sam se zahvalio čileanskom graničnom policajcu, a onaj ponosni „Jesam, Hrvat sam“ i dan danas odjekuje u mom srcu.
S putovanjima sam krenuo još u mlađim kategorijama Dinama, a nastavio sam putovati kroz razne studijske programe gdje sam imao prilike živjeti u tri dijametralno suprotne kulture: azijskoj – Singapur, latinoameričkoj – Argentina i u nešto kraćem aranžmanu europskoj – Švicarska. Svaka od tih kultura me obilježila na svoj način.
Što se tiče Singapura, Nacionalno sveučilište u Singapuru (NUS) je doslovno “Harvard” jugoistočne Azije. I ne postoji zemlja na svijetu koja se po pitanju efikasnosti javne uprave, stupnja ulaganja u obrazovanje i apsolutnoj netoleranciji prema korupciji može uspoređivati sa Singapurom. Primjerice ono što me fasciniralo u Singapuru jest da prije samog pismenog ispita se potpisuje ugovor kako nećete prepisivati za vrijeme ispita. Cijela učionica se snima s nekoliko kamera. Ukoliko vas se uhvati kako prepisujete, istoga trenutka vas se izbacuje sa sveučilišta i gubite pravo studija na bilo kojem sveučilištu u Singapuru. Također imaju nultu stopu tolerancije prema plagijatima u seminarskim radovima. Svaki napisani seminarski rad ide na nekoliko razina provjere kroz bazu gotovo svih relevantnih knjiga i doktorskih disertacija na svijetu. Ukoliko netko napiše četiri riječi bez citiranja samog izvora teksta, to se smatra plagijatom autorskih prava i takav seminarski rad se podvrgava ozbiljnom disciplinskom postupku koji može rezultirati i sa isključenjem sa fakulteta/ sveučilišta. I nisam upoznao nikoga tko bi kršio ova pravila. No ovakvi primjeri su i razlog uspješnosti singapurskog obrazovanja koje spada u sam svjetski vrh.
U Singapuru je ujedno bio i moj definitivni ‘zbogom’ nogometu. Tamo sam još nešto branio za sveučilište i Singapurci su htjeli da ostanem u njihovoj ligi (trener Indijac me preporučio u neke od njihovih klubova), no tamo sam odlučio da ću u potpunosti krenuti putem financija.
Što se tiče Argentine, ona ima dosta sličan obrazovni sustav kao Hrvatska. U Buenos Airesu su dva sveučilišta koja se međusobno natječu: Universidad de Buenos Aires (UBA) i Universidad Catolica (UCA). UBA je javno sveučilište, a UCA privatno. Imao sam neka od predavanja na UBA (iako sam studirao na sveučilištu Belgrano) i sjećam da su veliki problemi tog sveučilišta bili štrajkovi studenata i studentica koji su tada bili dosta učestali i veliki po masovnosti. Po nekoliko tjedana nismo imali predavanja što nam je zadavalo velike probleme u organizaciji samog studija. Ti su štrajkovi razlog zašto nisam nastavio s programom na UBA već isključivo na sveučilištu Belgrano. I to je razlog zašto generalno jako puno “porteñosa” (građani BsAs) u startu odabire privatne fakultete kao što su UCA i Belgrano. U Argentini sam živio u obitelji Buconjić koja ima hrvatske korijene iz okolice Dubrovnika, a doselili su se u Argentinu početkom dvadesetog stoljeća zbog ekonomskih razloga.
Upoznao sam i mnoštvo naših Hrvata u Buenos Airesu, no najviše sam se družio s našim ljudima kada sam putovao po Peruu. U Limi i u Arequipi (drugi najveći grad u Peruu) sam se cijelo vrijeme družio s našim Hrvatima. Čak se te godine jedna djevojka koja ima naše korijene natjecala za Miss Perua (predstavljala je grad Arequipa). No nikada neću zaboraviti kada su mi rođendansku proslavu priredili u klubu koji se zvao “Split” u samom centru Arequipe i radost vlasnika Renata kada je vidio i čuo da dolazim iz Hrvatske. Salsa muziku odmah su zamijenile klapske pjesme. Renato i ja smo bili jedine dvije osobe koji smo znali tekstove pjesama. Ima naših ljudi svugdje i velika je radost bila nailaziti na njih po cijelom svijetu.
FM: Niste tipičan političar, igrali ste nogomet, bili mladi reprezentativac Hrvatske, mogli ste izgraditi vratarsku karijeru, a kažu i da ste odličan plesač…? Kako ste onda završili u politici?
-Što se tiče samog nogometa, sjećam se da smo bili izrazito jaka i talentirana generacija (1984.) koja bi na inozemne turnire odlazila sa stavom “s kim igramo u finalu” bez obzira tko je od klubova/ reprezentacija bio naš protivnik. Imao sam prilike igrati s Nikom Kranjčarom, Lukom Modrićem, Vedranom Čorlukom i Eduardom da Silvom. Pobjeđivali smo najjače i najpoznatije europske klubove i reprezentacije, a kako smo tijekom 90-ih putovali po Europi, bio je to i naš mali doprinos predstavljanja našeg Zagreba i Hrvatske na europskoj nogometnoj, ali i političkoj sceni. Jer nakon što bismo osvojili turnire, tada još nepoznata zastava naše Hrvatske bi se vijorila iznad europskih nogometnih velesila poput Njemačke, Italije i Francuske. S ponosom smo se uspinjali na tronove pobjednika i pjevali “Lijepu našu” dok smo gledali kako se vije naša zastava pobjednika. Bili su to dani ponosa i slave jer smo mladost proveli kao čuvari zagrebačke i hrvatske časti na zelenom travnjaku. Zajedno smo rasli, trenirali, igrali, putovali, osvajali medalje, pehare i nagrade. I onda bismo sve te trofeje poklanjali našem Dinamu, našem Zagrebu i našoj Hrvatskoj.
U nogometu sam prošao gotovo sve i nogomet me izgradio kao osobu, a sve ljudsko-karakterne i športske postulate sam kasnije primjenjivao u korporativnom svijetu i danas iste te postulate primjenjujem i u politici. Imao sam nepunih osamnaest godina kada sam branio u prijateljskoj utakmici protiv prve momčadi Bayern Münchena u Marbelli i to protiv momčadi koja je šest mjeseci ranije osvojila Ligu prvaka protiv Valencije. Zamislite što za mladog čovjeka i njegov kasniji životni put znači da kao ‘klinac’ igrate utakmicu protiv Olivera Kahna, Giovannija Elbera, Bixentea Lizarazua, braće Kovač ili jednog Stefana Effenberga. I to ne samo da sam nastupao nego sam obranio dva ‘zicera’ Brazilcu Elberu i Švicarcu Sforzi što je bio ključ da me u svoj nogometni kamp pozvala i FC Seviila gdje sam bio na probi. Tamo me trenirao Manuel Jimenez koji je kasnije preuzeo prvu momčad FC Seville, a imao sam prilike družiti se s pokojnim Jose Antonio Reyesom koji je za vrijeme mog bivanja u Sevilli potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Bio je miljenik navijača, a kasnije je igrao za Arsenal i Real Madrid. Danas kada se prisjećam tih dana s odmakom, uz stručnu formaciju koju sam dobio kroz korporativni svijet, bili su to sve životni trenuci koji su me pripremali za moje životno poslanje, a to je politika.
Nikada nisam mislio da ću se baviti politikom. Tijekom studija prošao sam kroz brojne međunarodne programe no u Singapuru i Švicarskoj sam se upoznao s pravim financijskim menadžmentom koji me je oduševio. Financije su zapravo poslovni jezik kojim kompanije “pričaju” jedna s drugom i bez njih se jednostavno ne može ozbiljno razgovarati o poslovnim aktivnostima. Uvijek me je interesirao poslovni svijet, no ubrzo sam shvatio da nije moguće u njemu rasti i razvijati se bez poznavanja financija. Kao što netko ne može u potpunosti upoznati neku stranu zemlju i kulturu, bez poznavanja stranog jezika koji je se u toj zemlji govori, tako nije moguće biti poslovan čovjek bez poznavanja financija. Financije su kao takve i svevremenske i s njima treba pravilno i razborito upravljati i kada se tako prema njima postavi, one postanu saveznik, a ne neprijatelj od kojeg mnogi bježe. U Singapuru i Švicarskoj smo koristili smo razne matematičke i statističke modele za izračune te sam vidio da su financije izuzetno dinamično područje koje pružaju široku lepezu mogućnosti i one su osnova za bilo koju lidersku poziciju. A povezano na to, poslovna karijera u korporativnim financijama se pokazala kao odlična, posebno jer sam financijske vještine imao prilike brusiti u kompanijama poput Deutche telekoma (T-Com), PwC i Novartis/ Sandoz.
No zov politike bio je jači i bio je postepen. Prije same politike imao prilike voditi referendumsku inicijativu „Narod odlučuje“ gdje smo tijekom dva tjedna u svibnju 2018. uspjeli prikupiti preko 400 tisuća potpisa naših ljudi s željom da se promijeni izborni sustav u Hrvatskoj. Smatrali smo da je izborni sustav u Hrvatskoj nepravedan i jedan od ključnih stvari koje bi trebalo izmijeniti, kako bismo omogućili da se dogode suštinske promjene u Hrvatskoj. Upravo sam kroz tu inicijativu upoznao neke vlastite talente (tipa javni nastup) kojih ranije nisam bio svjestan i počeo se dubinski preispitivati što dalje s novootkrivenim spoznajama i što dalje s mojim životom s obzirom da me tada počelo istinski privlačiti javno djelovanje. Tijekom inicijative upoznao sam Božu Petrova i Nikolu Grmoju s kojima sam ostao u kontaktu i nakon što je inicijativa završila. Iako su me još tada pozvali da im se pridružim, tom pozivu sam se odazvao tek dvije godine kasnije kada sam vidio da se MOST-u pridružio Marin Miletić i da su svoj politički angažman kroz stranku MOST najavili Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić. To je bila ozbiljna ekipa koja je već uz prepoznatljive Božu Petrova, Nikolu Grmoju i Miru Bulja, te uz mladog i perspektivnog Antu Kujundžića, obećavala da zajedno možemo napraviti dobre stvari za Hrvatsku. Želio sam biti dio te ‘momčadi’ i odlučio sam se s njima upustiti u tu nadasve dinamičnu, ali i zahtjevnu avanturu hrvatske politike. Vrhunski uspjeh u športu, politici ili životu općenito je uvijek i isključivo plod napornog timskog rada i zahtjevnih nastupa. Ljepota uspjeha jest da ga žele svi, a vrata pobjede pronalaze tek rijetki. Ljude koje sam nabrojao, uz sve ljudske mane i vrline, su upravo osobe s kojima sam želio i želim ostvariti uspjeh koji će poboljšati život u Hrvatskoj i siguran sam da ćemo zajednički s našim ljudima proći kroz ranije spomenuta vrata pobjede. Jer nikada ne smijemo zaboraviti da smo pobjednički narod.
FM: Član ste Mosta, a nekako izgleda da ste tu najviše ili možda najbliži sa zastupnikom Marinom Miletićem? Što vas dvojicu toliko veže, generacijska bliskost, jednaki pogledi na politika, obojica ste deklarirani vjernici?
-U MOST-u smo općenito svi jako povezani. Radno okruženje je kao u svakoj organizaciji s time da su još izraženije stresne situacije u kojima je nekad teško ostati imun. No već smo se naučili jedni na druge i moram priznati da odlično funkcioniramo kao tim. Kad to govorim ne govorim da je kod nas sve sjajno i bajno, već naprotiv naglašavam da smo se kroz zahtjevne i intenzivne emotivne situacije naučili prolaziti zajedno noseći jedni druge. I još jedna stvar koja je bitna, a koju je Nino Raspudić izrekao u emisiji Velebit. Naime, nitko od nas osam zastupnika ne zna gdje ćemo biti za deset godina, ali ono što je činjenica jest da nikada nećete čuti da loše ili s nepoštovanjem govorimo jedni o drugima. I za deset godina će biti isto neovisno gdje će nas život odvesti. Mislim da takav stav prvenstveno proizlazi upravo iz poštovanja koje gajimo jedni prema drugima i iz poštovanja prema biračima koji su nam povjerili mandat kako bismo u Hrvatskom saboru zastupali njihove interese.
Što se tiče odnosa s Marinom, on je uistinu poseban. Naše se izborne jedinice (VII. I VIII.) isprepliću i jako puno surađujemo na zajedničkim projektima i kad god se otvori prilika zajedno odlazimo na teren među naše ljude. Mislim da ne postoji neki važniji projekt kojeg je MOST radio u ovom zadnjem mandatu, a da nas dvojica nismo neki dio tog projekta zajednički odradili. Iz Vašeg pitanja konkretno sve nas povezuje i s obzirom da su nam karakterne osobine i temperamenti gotovo u potpunosti različiti, mišljenja sam da se sjajno nadopunjujemo. Marina je teško riječima opisati, njega se uistinu samo može osobno doživjeti. No ako bih morao odabrati dvije riječi za njega, rekao bih da je on moj brat i dobar prijatelj i velika mi je čast da zajednički djelujemo kroz MOST. Isto mišljenje dijelim i za ostale članove MOST-a.
FM: Iako ste bili i kandidat za gradonačelnika Zagreba, u politici Vas kao saborskog zastupnika zasad najviše pamte po otkrivanju „plinske afere“ i prodaji plina za 1 cent. Kako ste došli do tih podataka? Imate li dojavljivače iz tog sustava?
-Afera ‘Plin za jedan cent’ je do sada možda najvažnija afera i najjači udarac Vladi Andreja Plenkovića, i to ne zbog činjenice da ju je otkrio MOST, nego po prvi puta u povijesti hrvatskog gospodarstva razotkriveni su svi elementi sustava koji su bili izmanipulirani Uredbom Vlade Republike Hrvatske koju je potpisao sam predsjednik Vlade. O čemu se radi? Nakon ‘afere Škugor’ gdje je iz INA-e sredinom 2022. godine ukraden plin u protuvrijednosti tadašnjih milijardu kuna, nikada nitko nije odgovarao iako se znaju svi akteri uključeni u tu aferu. Ta afera je bila vezana na ime Damira Škugora, no do dan danas nitko nije pravno odgovarao. Uredba Vlade Republike Hrvatske bila je sastavljena zbog ‘afere Škugor’ i sastavljao ju je ‘Krizni tim’. Ono što je bilo sumnjivo od samog početka jest da je u tom timu kao jedini privatni trgovac plinom (bila je i INA, ali ona je djelom u vlasništvu države) bio i Pavo Vujnovac iz firme Prvo plinarsko društvo (PPD). Odlukom iz rujna 2022. godine i Uredbom iz listopada 2022. godine koje je predložio ‘Krizni tim’, a potpisala Vlada Republike Hrvatske odnosno sam premijer Plenković, odlučeno je da prirodni plin od INA-e može otkupljivati samo Hrvatska elektroprivreda (HEP) i to inicijalno po cijeni od 41 EUR po MW/h. Tim dokumentima HEP-u nije bilo dozvoljeno koristiti taj plin, već ga je morao distribuirati kućanstvima (3.6 TW/h), toplinskom sustavu (0.1 TW/h) , distributerima (0.4 TW/h) i poduzetništvu (4 TW/h). Ukupno trajanje Uredbe i Odluke Vlade bilo je predviđeno za period od 1. listopada 2022 do 31. ožujka 2024 što znači ukupno 540 dana. Ako se pogledaju javni podaci da je INA dnevno u prosjeku isporučivala 15.000 MW/h plina HEP-u, to znači 8.1 TW/h plina za ukupno trajanje Uredbe i Odluke Vlade, u samom startu je bilo vidljivo da je ‘Krizni tim’ unaprijed ukalkulirano najmanje 1 TW/h plina viška (najmanje 50 milijuna EUR-a ukalkulirano više).
Dodatno sumnje na cijelu situaciju bacila je Vlada Andreja Plenkovića na čelu sa samim premijerom kada je u ožujku 2023. godine odlučila povećati isporučene količine plina od INA-e prema HEP-u za 10% i dodatno povećati otkupnu cijenu plina s 41 EUR/MWh na 47 EUR/ MWh. To je bio krajnje čudan potez s obzirom na činjenice da se Europa nakrcala plinom i da su cijene na burzama pale ispod famoznih 47 EUR/ MWh još u ožujku. Projekcije našeg modela su pokazale da se plinsko skladište Okoli trebalo napuniti do lipnja 2023 i da je u tim okolnostima Vlada do lipnja 2023. godine trebala zaustaviti daljnju isporuku plin od INA-e prema HEP-u. Kako to Vlada nije učinila, HEP je da plinski sustav ne doživi kataklizmu, morao prodavati velike količine plina po bagatelnim cijenama (čak i do razine jednog eurocenta). S obzirom da se radilo o velikim količinama plina, odmah smo zaključili da jedini subjekt plinskog sustava koji se unaprijed mogao pripremiti za ‘konzumaciju’ tako velike količine plina bio upravo Pavo Vujnovac iz PPD-a. Znači ono što je Andrej Plenković napravio jest da smo mi platili ogromne gubitke HEP-a, a dobit od tog plina je ubrao Pavo Vujnovac iz PPD-a. MOST je objelodanio cijelu tu bizarnu i nakaradnu manipulaciju sustava koja nije bila nikakav poremećaj na tržištu, nego manipulacija aukcije odnosno cijelog energetskog sustava koju su na kraju platili građani. I isti ti građani danas postavljaju pitanje, zbog čega je Pavo Vujnovac dobio plin za 1 eurocent i na tome ostvario ogromne zarade, a mi ne možemo? Zbog čega mi građani financiramo ljude poput Pave Vujnovca koji se onda još kite s perjem ‘nekog uspješnog poduzetništva’ koje je kako vidimo po ‘aferi plin za jedan cent’ besplatno financirano javnim novcem naših ljudi.
FM: Kako predviđate da će završiti ta afera? Hoće li biti smjena nekih od ključnih ljudi iz te afere i ako da, kada bi se to moglo dogoditi?
-Afera će sigurno dobiti svoj epilog u korist naših građana. U ovom trenutku premijer ima nekoliko opcija na stolu od kojih mu niti jedna mu ne ide u prilog. Ukoliko smijeni ministra gospodarstva Filipovića, potvrdit će se činjenica da je premijer na daljinski Pave Vujnovca (PPD) i njegovih pozadinskih igrača. Ako smijeni predsjednika Uprave HEP-a Barbarića, zamjerit će se moćnim igračima koji dolaze iz plinskog biznisa i povećati šanse da Barbarić ispriča prljave detalje o premijeru Plenkoviću zbog kojih bi, kako navode neki mediji, njih dvojica ‘mogli kartati zajedno sljedećih deset godina’ u zatvoru. Drugim riječima, ako Barbarić odluči progovoriti o svemu što zna, odnosno o svemu što je radio po Plenkovićevim nalozima, i on i Plenković bi mogli zajedno u zatvor. Ukoliko smijeni obojicu, poene bi mogla izvući cijela oporba, a poglavito MOST koji je i cijelu ovu plinsku aferu i objelodanio. Ovaj scenarij je najmanje moguć, iako je u suštini najpravedniji, jer Plenkovićev ego jednostavno neće dozvoliti da na njegovim evidentnim pogreškama, a potencijalno i uključenost u kriminalne radnje, poentira MOST. Postoji i četvrta varijanta, po premijera najgora, a to je da Plenković pokuša zaigrati na zaborav naših ljudi i ne napravi ništa. No ono što ne premijer Plenković od svog sebeljublja ne vidi, jesu društveni rascjepi koje je stvorio svojim politikama i obmanama. Plinska afera koja je uz ustavnu krizu i štrajk radnika zaposlenih u pravosudno-administrativnom aparatu obilježila period prije ljetne stanke, je zapravo početak kraja i pada Andreja Plenkovića. Narod to već vidi, a uskoro će i Plenković.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
