Komunistički jugoslavenski režim se za cijelog svojeg postojanja susretao s raznim oblicima otpora, opozicije i disidentstva na velikoj većini područja u kojima je živio hrvatski narod.
U historiografskim i publicističkim djelima tako se može čitati o djelovanju križarskog gerilskog pokreta u poraću, kao i pokušaja nastavka rada Hrvatske seljačke stranke u istome razdoblju.
Za vrijeme Hrvatskog proljeća, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina unutar Saveza komunista Hrvatske pojavila se struja koja je zahtijevala reformu Jugoslavije (među članovima SK bilo je i onih koji su priželjkivali hrvatsku samostalnost), a u tome periodu posebno zapaženo djelovanje bilo je ono Matice hrvatske i studentskog pokreta. Mnogi sudionici tih gibanja vidjeli su u reformnome pokretu prvu stepenicu ka hrvatskoj nezavisnosti.
Potencijalni i izmišljeni neprijatelji
Iz kasnijeg razdoblja, kraja sedamdesetih i osamdesetih godina, izdvajaju se napori nekih hrvatskih disidenata, primjerice Marka Veselice, Franje Tuđmana i Vlade Gotovca, koji su početkom osamdesetih bili ponovno suđeni na zatvorske kazne. Za cijelog postojanja druge Jugoslavije, Katolička crkva u Hrvatskoj bila je jedina, na neki način legalna, opozicija, koju je režim, bez obzira na stanovite pomake u odnosima, doživljavao kao vrlo opasnog neprijatelja.
Međutim, široj javnosti gotovo je u potpunosti nepoznata djelatnost brojnih ilegalnih hrvatskih državotvornih organizacija i skupina, koje su bile posebno brojne od završetka Drugog svjetskog rata, pa do sredine šezdesetih godina. One nisu bile brojčano velike, jake i sposobne za efektniji otpor vladajućem režimu.
Zbog brutalnog uništavanja stvarnih, potencijalnih i izmišljenih neprijatelja koje je jugoslavenski režim izvršio, zatim geopolitičke situacije koja je stvorena pobjedom Saveznika u Drugom svjetskom ratu te položaju u kojem se Jugoslavija našla nakon izbacivanja iz sovjetskog ideološko-političkog tabora, šanse za uspjeh takvih snaga bile su iznimno malene.
No, neistomišljenici režima mogli su širiti ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države i povezivanju svih onih koji su tako razmišljali kako bi u stanovitoj kriznoj situaciji, za koju su bili sigurni da će doći, mogli organizirano djelovati te tako pridonijeti rušenju jugoslavenskog komunističkog režima i stvaranju samostalne hrvatske države. Takve ideje nailazile su na odaziv u većini krajeva koji su bili nastanjeni hrvatskim stanovništvom, kao i među raznim slojevima.
Jugoslavenski komunistički režim ipak nije bio uspješan „u razlaganju nacije i performiranju na nove klasne osnove“
Od sredine pedesetih godina, a posebno od kraja pedesetih te početka šezdesetih, velika većina nositelja raznih oblika hrvatskog državotvornog otpora bili su učenici viših razreda srednjih škola i studenti.
Taj trend bio je rezultat transfera hrvatske državotvorne ideje u generaciju koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila u dječijoj dobi, odnosno onu koja je u ratu tek bila rođena. To je bila velika pobjeda hrvatske državotvorene ideje, s obzirom da je pustila korijenje među osobama koje su rasle i razvijale se u jugoslavenskom komunističkom režimu, koji je na razne načine nastojao snažno utjecati na oblikovanje mladih generacija. Nadalje, činjenica da su sudionici takve vrste otpora dolazili iz različitih krajeva i društvenih slojeva, pokazala je da jugoslavenski komunistički režim ipak nije bio uspješan „u razlaganju nacije i performiranju na nove klasne osnove“, u čemu su komunisti u Hrvatskoj bili „vrlo žestoki“, kako je priznao Vladimir Bakarić, vodeći hrvatski komunist.
Iako snage otpora u spomenutom razdoblju nisu znatnije narušile stabilnost režima te su bile otkrivene, a članovi suđeni na zatvorske kazne, ipak su svojim postojanjem i djelovanjem, zajedno s nekim drugim elementima, za cijelog postojanja komunističke Jugoslavije, prenosile ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, do vremenskog razdoblja koje je nudilo mogućnost za njeno stvaranje.
Fenix-magazin/Wollfy Krašić
