Rujanski izbori u njemačkim saveznim zemljama mogli bi biti posljednji ispit njemačkoga establišmenta glede toga može li obraniti se od desnoga populizma i umiriti njegove zabrinutosti.
Piše: Filip Gašpar
Tijekom posljednjih deset godina Ujedinjeno Kraljevstvo izglasovalo je Brexit, Donald Trump dvaput je osvojio Bijelu kuću, a populističke stranke naglo su ojačale diljem Europe. Jedino se Njemačka činila imunom. Uobičajene stranke ostale su na vlasti, a država je djelovala zaštićeno od sila koje preoblikuju druge demokracije. Za promatrače nelagodnoga odnosa Zapada prema vlastitim političkim predajama Njemačka je bila posljednje jamstvo da liberalna demokracija može opstati. To jamstvo počinje pucati.
Ovoga rujna birači u Saskoj Anhaltskoj, Mecklenburgu Zapadnom Pomorju i Berlinu izlaze na pokrajinske izbore koji bi se mogli pokazati najznatnijima u Njemačkoj od ujedinjenja. Za Washington ulog seže daleko preko samoga brojenja glasova. Najveće europsko gospodarstvo, neizostavno kopneno uporište NATO saveza i najvažniji američki partner u Europi prolazi kroz političku preobrazbu s izravnim posljedicama za transatlantski savez.
Više zanimljivosti: BERLINER ZEITUNG: „Kraj daytonske iluzije – Hrvatska traži novi politički poredak za BiH
Alternativa za Njemačku (AfD) sada vodi u državnim istraživanjima s otprilike 29 posto potpore u lipnju. U istočnoj Njemačkoj postala je vladajućom silom. Pravi ulomak, međutim, nije tek uspon jedne stranke. Riječ je o polaganu urušavanju poslijeratnoga konsenzusa koji je upravljao Njemačkom nakon Hladnoga rata.
Rujanski izbori bit će prva ozbiljna kušnja može li njemački vladajući sloj još zadržati taj pokret. Mogli bi pokazati kako je Njemačka, dugo smatrana posljednjim uporištem zapadne postojanosti, napokon došla do istoga obračuna koji je preobrazio velik dio demokratskoga svijeta.
Kroz cijelo poslijeratno razdoblje njemačka politika počivala je na neobično čvrstu temelju. Vlast se izmjenjivala između kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, dviju širokih narodnih stranaka koje su zajedno često imale znatno više od 60 posto glasova. Izbori su odlučivali tko vlada, ali rijetko su dovodili u pitanje same pretpostavke sustava. Suglasje, umjerenost i postupna promjena određivali su njemačku politiku nakon ujedinjenja desetljećima. To razdoblje završava.
Njemačke tradicionalne vladajuće stranke nisu počele slabjeti s usponom AfD a. Njihovo osipanje bilo je već poodmaklo prije nego što se ta desna, nacionalna stranka pojavila kao politička snaga. Izbor za izborom, CDU/CSU i SPD gubili su tlo, dok su manje stranke postojano jačale. Pregovori o koalicijama postajali su teži, vlade manje postojane, a birači su počeli propitivati donose li izbori još kakvu smislenu promjenu.
Više zanimljvosti: THE AMERICAN POSTLIBERAL: Pad berlinskog „Protupožarnog zida“
Ni AfD nije stvorio tu krizu. Iskoristio ju je. Kao i mnogi populistički pokreti diljem Zapada, stranka je narasla jer je dala glas nezadovoljstvu koje se godinama gomilalo. Njezin uspon bio je manje iznenadan lom, a više vidljiv izraz dubljega gubitka povjerenja u njemački vladajući sloj.
Gospodarska pozadina toga nezadovoljstva nije nikakva prispodoba. Njemačka, desetljećima istoznačnica industrijske snage i pune zaposlenosti, prolazi kroz bolan obračun. Volkswagen, znamen njemačkoga gospodarskog čuda, možda se suočava s najtežom krizom u svojoj povijesti kao proizvođač automobila. Društvo radi na korjenitu preustroju koji zahvaća do 140.000 radnih mjesta diljem svijeta, od čega 50.000 otkaza samo u Njemačkoj. Četiri njemačke tvornice možda neće dobiti nijedan novi model vozila. Za milijune Nijemaca to nije brojka. To je kraj izvjesnosti koja je odredila njihove živote.
Prekretnica je došla 2015. godine
No gospodarski pritisak nije jedino vrelo toga nezadovoljstva. Odlučna prekretnica došla je 2015. Odluka kancelarke Angele Merkel da primi stotine tisuća doseljenika preobrazila je njemačku politiku na način koji i danas oblikuje državu. Zagovornici su tu politiku smatrali čovjekoljubnom nuždom. Kritičari su je vidjeli kao dokaz da je vlada predala nadzor nad jednom od najosnovnijih zadaća suverene države: odlukom o tome tko smije ući u zemlju.
Bez obzira na to gdje tko stoji u toj raspravi, posljedice je teško osporiti. Milijuni Nijemaca vidjeli su u tome više od doseljeništva: Merkel je donijela odluke koje zadiru u narodnu samobitnost, suverenost i buduće sastavnice države, i to bez smislena pristanka javnosti. Nepovjerenje koje se nekoć usredotočivalo na jednu politiku postupno je preraslo u nepovjerenje prema samomu vladajućem sloju. AfD je bio tek glavni dobitnik toga pomaka.
Prvotno osnovana kao euroskeptičan pokret protiv zajedničke valute, stranka se nakon doseljeničke krize preustrojila u glavno sredstvo birača koji su smatrali da ih njemački vladajući sloj više ne zastupa. Ono što su mnogi promatrači odbacivali kao privremen prosvjedni glas pokazalo se mnogo trajnijim. Doseljeništvo je možda raspalilo pobunu, ali godine gospodarskoga zastoja, rast cijena energije, opadanje povjerenja u javne ustanove i nezadovoljstvo uzastopnim vladama održali su je na životu. Postojan uspon stranke ne odražava tek odobravanje njezina programa, nego i rastuću ozlojeđenost strankama koje su Njemačkom vladale najveći dio poslijeratnoga razdoblja.
Kao odgovor na tu preobrazbu njemački je politički establišment sagradio ono što je postalo poznato pod imenom „protupožarni zid“, njem. Brandmauer. Odbijanje suradnje s AfD om isprva je predstavljeno kao iznimna mjera. Opisivalo ga se kao privremenu zaštitu od stranke koja se smatra izvan ustavnoga glavnog toka. S vremenom se, međutim, taj zid iz taktičke odluke pretvorio u samo ustrojbeno načelo njemačke politike.
U većini demokracija izborni uspjeh povećava izglede stranke da vlada. U Njemačkoj je sve više vrijedilo obratno. Što je AfD jače rastao, to su ostale velike stranke bile odlučnije držati ga podalje od vlasti. Prema sadašnjim istraživanjima gotovo jedan od tri njemačka birača podupirat će stranku s kojom nijedna druga velika stranka ne želi vladati.
Godinama se ta strategija činila održivom. AfD je ostajao osamljen, dok su široke protuAfD koalicije i dalje imale saborsku većinu. Danas te pretpostavke postaje sve teže održati. Budućnost Njemačke, ako se igdje može nazrijeti, nazire se u istočnim pokrajinama. Više od tri desetljeća nakon ujedinjenja istočna Njemačka i dalje glasuje drukčije od zapadne. Znalci taj razdjel često tumače gospodarskim, pučanstvenim ili preostalim učincima komunističke vladavine. Ti čimbenici jesu važni, ali više nisu dostatna tumačenja političkoga smjera te pokrajine.
Više na linku OVDJE
Fenix-magazin/MD/Filip Gašpar
