Zapanjujuće je kako čovjek treba umrijeti da bi ljudi pričali o njegovu životu.
Nedavno je u jednom njemačkom gradu umrla beskućnica. Nema građanina toga grada koji je nije poznavao. Godinama je gradskim ulicama gurala svoja kolica, u njima gurajući cijeli svoj život.
Nitko joj nije znao ime, malo je tko poznavao osobno, a gotovo nitko, pa ni drugi beskućnik nije poželio zaviriti u njena kolica, njen život. Spavala
je pred vratima trgovina, od hladnoće se sklanjajući omotana starim, istrošenim jaknama, pronađenim vjerojatno u nekom kontejneru. A onda je jednog dana usnula, netko se u medijima sjetio napisati kako je umrla najpoznatija beskućnica toga grada, a liječnici su otkrili, nije patila. Nitko nije znao ima li obitelj, ali u novinama je pisalo i njeno ime, pa se tako, nakon više od dvadesetak godina doznalo, tko je zapravo.
Na sprovod došlo pola grada
Povela se i akcija, građani su joj organizirali sprovod, a na njen posljednji ispraćaj došlo je više ljudi nego nekom uglednom političaru. I eto, makar su je u smrti čuli. Ujedinio se jedan grad, nekoliko tisuća ljudi, ali samo na jedan dan. Neki su je već sutra zaboravili, ali nekima je ostala u sjećanju, a neke je navela na promišljanje vlastitih postupaka.
Nitko ga nije htio poslušati, ali kad je umro na sprovod su došli i ministri
Unatrag nekoliko godina jedan naš hrvatski branitelj se ubio
Bolovao je od Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) od kojeg boluje 90 posto hrvatskih branitelja. Zvao se Klaudijo. Čak je i u njegovoj ulici malo njih to znalo. Ali, znala je tadašnja Vlada, naravno ne ministar, premijerka Kosor (koja je u to vrijeme bila na vlasti) već njihovi pomoćnici koji su u ime njih odgovarali na njeogova brojna pisma u kojima je tražio pomoć, bolji status za svoje suborce… Naposljetku se odao alkoholu, koje je opet uzrokovalo nasilno ponašanje. Sve to pred očima stare i bolesne majke.
Jednom sam ga upitala: Klaudijo, zašto to radiš? Zašto uništavaš život? A odgovorio je: Zato, jer svaku noć vidim dijelove tijela svojih suboraca razbacanih okolo mene. Kad sam pijan, ne vidim. Kad se napijem, sve nestane! Nikada nisam zaboravila njegove riječi. Ubio se jednog dana, rekli su, pomiješao je veliku količinu alkohola i nekakvih tableta.
Premijerka je tada čula, čuli su i ministri jer su se svi odreda spustili iz Zagreba u Dalmaciju na Klaudijev sprovod. Pročulo se da ona dolazi, pa se sjatio i cijeli grad. Vrlo malo ljudi ga je poznavalo, gotovo nitko nije znao da je Klaudijo pisao poeziju kakve bi se posramio i sam Neruda. Ali, nitko ga nije čuo!
Život je brz, a ovo moderno doba uzima svoj danak. Ipak, nemojte okrenuti glavu od čovjeka do sebe, probajte ga čuti, možda ga samo jedan vaš pogled podsjeti da je vrijedan jer je samo čovjek.
I čitajte Fenix jer on vas čuje, jer tamo gdje su Hrvati, tu je i Fenix!
Marijana Dokoza
