“Neke se stvari moraju dogoditi u tišini i u tišini ostati”. Tu mi je rečenicu prije više godina rekao otac, a odnosila se na nešto za što sam slučajno doznala. Začudilo me jer sam smatrala kako bi to trebalo svima obznaniti. No, on mi je objasnio zašto je najbolje o tome nikome ne govoriti. I bio je u pravu, jer o nekim stvarima se ne govori.
Piše: Marijana Dokoza
Nije to bilo nešto negativno, dapače, bilo je pohvalno, nešto što bi trebao činiti svatko. No, moj sada već pokojni otac nije htio da ikome o tome govorim, pa čak ni majci. Bio je razuman čovjek malo konzervativnijih stavova koji su bili usmjereni na očuvanje određenih normi i vrijednosti u vezi s odnosima i društvenim ponašanjem. Nije puno govorio, ali kad je trebalo, znalo se što misli i zašto to misli. Stoga nisam propitkivala njegovu konstataciju kako nema potreba da svi znaju ono što nije potrebno znati.
Prije nekoliko dana sjetila sam se te očeve rečenice dok sam na društvenim mrežama čitala jednu objavu za koju bi bilo bolje da je ostala u tišini.
Ukratko ću je prepričati: Jedan Hrvat iz Njemačke je napisao kako je išao u trgovinu te da je ispred ulaza ugledao jednog beskućnika. Prema objavljenoj fotografiji, beskućnik je spavao na poderanoj prostirci. A onda je taj “samilosni” Hrvat ušao u trgovinu, “uzeo jedno pecivo i salamu, od toga napravio sendvič i ostavio ga pored prosjaka”.
“Samilosni” Hrvat nije izdržao
Da je ostalo na tome, bilo bi to dobro djelo. Nije ostalo. “Samilosni” Hrvat nije izdržao pa je prosjaka i taj sendvič fotografirao, a fotografiju objavio na društvenim mrežama. U opširnom prikazu svoje “dobrote” i hvalospjeva samom sebi, napisao je kako je on imao potrebu učiniti dobro djelo. Usto je još išao i sve nas potaknuti kako bi svi koji čitaju tu njegovu objavu “trebali osjetiti potrebu učiniti nešto i pomoći čovjeku u nevolji”. S ovim potonjim se čovjek treba složiti, ali učiniti dobro djelo pa se time hvaliti i sve obznaniti na Facebooku je za svaku kritiku.
Zar ne postoje trenutci u životu koji su toliko osobni ili važni, da je bolje da ostanu neizgovoreni i u tišini?. Zar je sve moralo biti napravljeno uz samohvalu na Facebooku? Zar nije mogao šutnjom, umjesto fotografiranjem beskućnika i napravljenog mu sendviča (kako li ga je tek pravio?) iskazati suosjećanje prema tom čovjeku kojeg je život doveo tamo gdje je sad? Jer nitko ne postaje beskućnik iz puste želje.
I beskućnik zaslužuje poštovanje
Uz sve napisano, pitam se je li “velikodušni” Hrvat iz Njemačke dobio odobrenje za objavu fotografije tog beskućnika kojemu se razaznavalo lice? Sumnjam. Vjerojatno fotografiju tog nesretnog čovjeka nitko neće zagledati, jer malo je onih koji gledaju lica beskućnika pored kojih prolaze. Ali, svejedno. I beskućnik ima svoje dostojanstvo: Nisu svi trenutci života predodređeni za dijeljenje svoje, pa i beskućničke privatnosti s drugim ljudima, pogotovo ne na društvenim mrežama.
Poštovanje bi bilo da je taj Hrvat iz Njemačke sve to napravio u tišini, popričao s beskućnikom ukoliko je on to želio, a ne odložiti rukom napravljeni sendvič i bez riječi ga ostaviti pored beskućnika koji je spavao. Ako mu nikako drugačije nije mogao pomoći, trebao je onda u tišini otići, bez poriva da se pohvali svojim dobrim djelom.
Nije da ne trebamo govoriti i pisati o dobrim djelima. Trebamo, ali govorimo o tuđim dobrim djelima, a svoje ostavimo u tišini.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
