S odmora na Jadranu i ovo ljeto stižu mnoge dojave o začuđujućim postupcima ugostitelja koji pokušavaju naplatiti gotovo sve, pa i ono „neću ništa“ ili „ništa zasad“ .
Početkom kolovoza najviše se tako pisalo o začuđujućoj odredbi vlasnika dubrovačkog ugostiteljskog lokala Cele na Stradunu, gdje se goste upozoravalo da ukoliko žele sjesti za stol na najprometnijoj dubrovačkoj ulici moraju najmanje potrošiti 300 kuna.
Iz Zadra je isto tako ovih dana stigla začuđujuća vijest kako u jednoj zadarskoj slastičarni decilitar vode za stolom nakon slatkiša naplaćuju 2 kune.
„Neću ništa“
Čitateljsku publiku trenutačno najviše zabavlja račun ugostiteljskog objekta s crnogorske plaže u Budvi na kojem je vidljiv navodno „otkucani“ iznos od pola eura za one goste koji za stolom sjede a ne naručuju piće. Takvim gostima je, prema objavi Facebook stranice “Podgoricki vremepolov” za „neću ništa“ naplaćeno po 50 centi.
Iako nisu ništa popili, ugostitelj je trojici takvih gostiju naplatio 1,5 eura za sjedanje za stolom i odgovor „neću ništa“. Ta objava je izazvala dosta komentara, kako onih koji se sablažnjuju na takav postupak ugostitelja do onih koji ga brane.
Dok je prvima takvo što neprihvatljivo, oni koji brane postupak ugostitelja navode kako ni u Veneciji, Milanu ili Rimu ne možete neograničeno sjediti za stolom u središti grada, a da pritom popijete samo jedno piće.
Netko je kupio inventar, plaća konobara i zakup objekta te na sve plaća porez, piše jedan čitatelj pravdajući postupak ugostitelja koji je naplatio „neću ništa“ za sjedanje za stolom. Drugi čitatelj predlaže vlasniku ugostiteljskog objekta da napravi i prodaje koktel pod nazivom „Neću ništa“ pa kad gost kaže „neću ništa“ da mu donese tak koktel i skupo ga naplati.
Neki čitatelji pak pišu kako pretpostavljaju da taj račun, koji kruži internetom (a na kojem smo i mi izbrisali ime lokala iz Budve), uopće nije izdan već je navodno „ugostitelj sam sebi želio napraviti besplatnu reklamu“.
Vicino sitno „varanje sa stilom“
Kako bilo da bilo, svi navedeni primjeri nisu ni izbliza slični „varanju sa stilom“ jednog dubrovačkog konobara s poznate dubrovačke plaže Copacabana, a koje se događalo prije raspada bivše Jugoslavije.
Konobar imenom Vice, koji je inače bio s otoka Mljeta, sve nas domaće a i ostale goste koji smo znali za njegovu „konobarsku foru“ je zabavljao pri naplati računa stranim gostima. Budući da tada još nije bila obveze izdavanja računa na plaži, Vice je svojim gostima račun ispisivao na blok papira. Pritom je uvijek naglas izgovarao izdana jela i pića te njihove cijene upisivao na komadić papira kao račun.
Svaki put je konobar Vice, uz usputno teatralno namigivanje nama koji smo znali što će napraviti, na kraju nabrajanja dodao još ono njegovo „Ako prođe“ te naglas izgovarao njegov iznos. A to „Ako prođe“ bio je iznos kojeg bi Vice unaprijed procjenjivao na oko 5 do najviše 10 posto od računa kojeg bi napravili gosti. Zanimljivo je kako je Vice taj iznos uvijek zaokruživao i dodavao na kraju zbrajajući ga u sveukupan račun.
Ukoliko bi gosti koji bi plaćao račun slučajno kontrolirao i pitao Vicu što je ovo „Ako prođe“, Vice bi brzo uzimao račun te bi prekrižio taj iznos govoreći naglas „A to, evo nije prošlo“. Na taj način bi gostu, kao i svima nama koji smo gledali njegovu „predstavu“ dao do znanje kako njegov pokušaj sitne prevare pod nazivom „Ako prođe“ ipak „nije prošao“. Budući je to konobar Vice radio sa stilom, nitko mu od gostiju kojima bi pokušao naplatiti „Ako prođe“ nije zamjerao njegov pokušaj „sitne prijevare“ jer smo se mi svi uokolo „valjali od smijeha“ na još jednu uspjelu ili neuspjelu Vicinu “nepodobštinu“.
Fenix-magazin/SIM
