Postoje ta neka mjesta koja nadilaze prostor. Mjesta koja čovjeka dodiruju na neki svoj neobjašnjiv način, pričaju priče i otvaraju svjetove punih mogućnosti. Potrebno je samo zastati i pustiti ih da vas dotaknu.
Jedno od takvih mjesta skriva se na jugoistočnom dijelu otoka Paga, tamo gdje se surovost prirode pretvara u čistu ljepotu, a buka motora ponekad naruši ljetnu tišinu i postane prizor od kojeg vam zastane dah.
Paški most. Tih, postojan i vječan. Nalik pozornici svijeta, ovaj betonski luk koji spaja otok s kopnom godinama izaziva divljenje. I to ne samo svojim impresivnim izgledom, već emocijom koju budi u baš svakom čovjeku kojeg put ovuda nanese.
Paški most prelazi preko tjesnaca Ljubačka vrata. S jedne strane su Rtina i Miškovići, naselja podno Velebita, a s druge otok ogoljen vjetrom, osunčan i mirisan. Most sam po sebi djeluje kao granica i veza, kao neka ogromna vrata između dvaju svjetova, baš kako i sami motorist, često balansira između introspekcije i avanture.
Upravo zato motoristi obožavaju ovo mjesto. Bilo da dođu u smiraj ljetnog dana ili zimi kad bura “miluje” njihove motore. U bilo koje doba godine da dođu, dobit će pogled koji razoružava. Kada suton oboji nebo u zlatno-narančaste tonove, a sjena motora padne na bijeli kamen, vrijeme kao da stane.
Ne čini se to samo pjesnicima, nego baš svima koji se tu zateknu. Okupan tim prizorom, baš svatko osjeti nevjerojatnu slobodu, dobije trenutak koji nitko ne može uhvatiti fotoaparatom. Trenutak u kojem možeš samo zastati, uživati i diviti se osjećaju koji on izazove u čovjeku. I naravno, fotografirati. Ali, osjećaj kojeg ćete osjetiti dok stojite obgrljeni snagom prirode, nikad neće biti dobro uhvaćen fotografijom. Potpuna sloboda, ljepota, trenutak koji se viđe ne ponavlja…, jer ono što Bog prostre pred oči čovjeka, fotoaparat ne može toliko vjerno zabilježiti. Ipak, mogu se napraviti fenomenalne fotografije.
U jednoj takvoj večeri, na most su stigli motoristi iz Njemačke i Mađarske. Bilo ih je petnaestak, dovoljno da most pretvore u svoju pistu tišine. Uz njih, i jedan Hrvat. Ponosan, jer je imao priliku pokazati prijateljima prizor koji je pravi doživljaj. Tu, pored njih, Krešo Lilić, vlasnik “Belle”, malog fast food lokala kod samog mosta, već 17 godina dočekuje svijet na svom pragu.
Krešo, poznat i po tome što je prvi otvorio pitanje za ondašnjih milijun kuna u hrvatskom “Tko želi biti milijunaš?”, danas svakodnevno proživljava taj prizor i uživa u pričama koje mu gosti donose.
Njegova terasa svakog ljeta postaje okupljalište turista, lokalaca i onih koji dolaze iz dalekih zemalja, ali se uvijek iznova vraćaju. Na piće. Na pogled. Na mir.
I možda upravo zato Paški most nije samo most. On je pozornica motora, zalazaka i ljudi koji u svemu tome pronalaze nešto svoje. Bilo da jure cestom ili samo sjede i gledaju. Baš svi su dio iste priče, koja miriše na sol, gori pod suncem i huči kao paška bura.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
