Slušajući sustavnu priču starih komunista, poput Franje Habulina, i njihovih sljedbenika o tome kako je u hrvatskom narodu danas zaživjelo opasno ustaštvo, na um mi dolaze misli velikog njemačkog filozofa Habermasa, koji kaže da se do istine dolazi samo razgovorom u slobodi, bez straha od represije.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Zašto je važna ova misao Habermasa, pogotovo danas u Hrvatskoj? Zato što se djeca komunizma i dalje služe istom metodom kojom su se služili Broz i njegova komunistička partija. Služe se dobro poznatom i uvježbanom metodom ocrnjivanja drugih kako bi njihova laž postala istinom, te na taj način prikrili svoju prošlost.
Uostalom, priča o ustašluku je bila oduvijek najjednostavnija metoda zastrašivanja hrvatskog naroda. Uostalom, zar ustašama nisu postali i bivši komunistički funkcioner u Hrvatskoj, koji nisu bili spremni prihvatiti Titove floskule o bratstvu i jedinstvu, o ravnopravnosti svih naroda.
Današnja „Titova unučad“
Kad bi gospodin Habulin i današnja „Titova unučad“ imala malo više respekta prema sebi, osjećaj za empatiju i stid, okanila bi se površnih priča povampirenom ustašluku u Hrvatskoj. Istina, ima i na desnici zanesenjaka koji poput starih komunista i njihovih sljedbenika ne razlikuju crno od bijela, povijesnu laž od istine.
Pa ipak, u odnosu na povampirenu „Titovu unučad“ to je danas, hvala Bogu, zanemariva brojka. Pripadam onim autorima koji su u svojim mnogobrojnim tekstovima uvijek kritično promatrali naivno vjerovanje pojedinih hrvatskih krugova da se s ustaškom ideologijom moglo ostvariti hrvatske interese.
Oni Hrvati koji se stave u službu bilo koje strane ideologije, ne mogu iskreno i mudro zastupati interese svoga naroda. U biti ustaški pokret nije iznjedrio hrvatski narod, nego velikosrpska ideologija, koja se na svirepi način obračunavala sa svima koji nisu prihvaćali Jugoslaviju kao proširenu Srbiju.
Da je srpska politika u kraljevini Jugoslaviji imala malo više osjećaja za demokraciju, nacionalna i ljudska prava, ne bi bilo ustaškog pokreta. Atentatom na braću Radiće i druge hrvatske članove u beogradskoj Skupštini stvoreno je kod Hrvata nepovjerenje prema bilo kakvoj Jugoslaviji.
Hrvatska sloboda se ne postiže u suradnji s nacistima
Nažalost, Pavelić i njegovi sljedbenici nisu shvatili da se hrvatska sloboda ne postiže u suradnji s nacistima koji su s prezirom gledali na demokraciju, slobodu, nacionalna i ljudska prava. Nešto slično se može reći i za komunistički pokret unutar hrvatskog naroda. Mnogi Hrvati, razočarani srbijanskom politikom u staroj Jugoslaviji, pridružili su se partizanskom pokretu.
Nažalost, niti mnogi od njih, pogotovo oni patriotski nastrojeni, nisu shvatili da cilj komunista nije bila sloboda hrvatskoga naroda, nego širenje komunističkog pogleda na uređenje društvenog života. Uostalom, Staljin, Brozov uzor, i Hitler su neko vrijeme bili prijateljski raspoloženi jedan prema drugome, uvjereni kako na taj način mogu postići svoje zacrtane komunističke i nacističke ciljeve.
To da su se jugoslavenski komunisti kasnije udaljili od Staljina, jednog od najmračnijih ubojica u ljudskoj povijesti, nije bilo inspirirano idejom demokracije, nego željom Broza da zadrži vlast na svojem markiranom prostoru, koji se u to vrijeme zvao komunističkom Jugoslavijom. Da je Brozu bilo stalo do demokracije, organizirao bi izbore, te na taj način omogućio demokratizaciju društva.
Da je u komunističkoj Jugoslaviji došlo do demokratizacije društva, ne bi bilo Golog otoka i tolikih osuda nedužnih ljudi, svejedno kojoj nacionalnoj grupi pripadali. Govor o tome je bio zabranjen sve do raspada Jugoslavije, jer je komunističko partizanski pokret trebao izgledati kao oslobodilački, onaj pravi antifašistički, kakav nažalost nije bio.
Da je Titu i njegovoj partiji bilo stalo do demokracije i humanizma,postavili bi se drugačije i prema „žrtvama Bleiburga“, priznali bi svoja nedjela i osudili ih. Ali nisu, što upućuje na to da je vlast bila prioritet a ne čast i demokracija. U takvom sustavu su dobro prolazili samo oni koji su podvili rep, ne zanimajući se za ljudska prava, poštenje, demokraciju i istinu.
Nažalost, taj mentalitet starih poslušnih komunista se prenio i na njihove nasljednike, „Brozove unuke“. Nešto o tome govori i političko stanje u Hrvatskoj. Mnogim „Brozovim unucima“ je teško prihvatiti istinu, jer bi se mnogi od njih morali distancirati i od svojih najmilijih. Znaju mnogi od njih, toliko su barem načitani, da je komunizam kao i fašizam osuđen od demokratskog svijeta.
Ali i to da su komunisti širom svijeta počinili grozne zločine kako bi očuvali vlast. Oni koji i danas naivno obožavaju Pavelića, trebaju znati da nije bilo dovoljno željeti hrvatsku slobodu.
Isto tako bi „Titova unučad“ trebala znati da se ne može slaviti Tita, jer je tako rado govorio o radničkim pravima dok su se istovremeno za njega i njegove poslušnike gradile vile i skloništa u vrijednostima od nekoliko milijardi Eura. Kako shvatiti to da demokratski svijet osudi komunizam, a mnoštvo Hrvata, pa i političara među njima, još uvijek slavi diktatora?
Moralna i mentalna bijeda
Razlog za to leži u činjenici da nisu naučili tražiti istinu kroz dijalog, otvoreni diskurs. Još uvijek kod njih vlada ona stara komunistička deviza, ocrni drugoga kako bi prikrio svoje slabosti, moralnu i mentalnu bijedu. Što se može reći drugo za one koji nemaju niti trunku empatije za tolike nedužne koje je komunistička mašinerija u poraću pobila.
Problem pojačava činjenica da Brozovi sljedbenici nisu nikada mislili svojom glavom. Glava im je služila uglavnom za klimanje i odobravanje, kao što je slučaj u svim diktaturama, počevši od onih teokratskih pa do komunističkih. Broz je mrtav, Jugoslavija se raspala, i nema više razloga za strah od istine. Vrijeme je za odrastanje. A odrastanje uključuje i odgovornost. Dok je ljudsko stvorenje dijete, ne zna što su prava sloboda i odgovornost.
Broz i njegova komunistička diktatura su mnoge drugove učinili djecom, čak i onoj poznoj dobi. Vrijeme je da odrastu, zbace strah sa sebe i suoče se s istinom da su Tito i komunisti svojim zločinima u poraću i kasnije pogazili principe antifašističkog pokreta.
To da su Brozu gotovo svi svjetski državnici bili na sprovodu, što mnogi drugovi smatraju potvrdom njegova ugleda u svijetu, govori više o tome u kakvom svijetu živimo. Zar ne surađuje Amerikanci i Europljani s mnogim zemljama u kojima nema nikakve demokracije i slobode.
Razlog za to treba tražiti u činjenici da su politika i profit postali jačim od morala. Upravo je to razlog zbog kojeg se čovječanstvo treba zamisliti u kakvom svijetu živimo. Ali i da shvati kako se u svijetu sebičnosti i beskrupuloznog profita ne može razvijati osjećaj za ono etično, bez čega za čovječanstvo nema budućnosti.
Fenix-magazin/SČ/Dr. Fra Luka Marković
