Meri Tadić, švicarsko-hrvatska umjetnica, violinistica i pjevačica, bivša članica popularnog folk-metal benda Eluveitie, objavila je svoju uspješnicu „Same zgode koje se ne mogu dogoditi“, u kojoj je etno-glazbu rodne Dalmatinske Zagore, spojila s elektronikom i rockom i krenula samostalnim putem zvanim „Irij“ – electronic one-woman-folk-rock-band. Otkriva kako na njenu glazbu utječu njeni hrvatski korijeni, te kako se kao dijete odupirala hrvatskom jeziku i kulturi, ali sad joj se vraća. Živi u švicarskom Winterthuru, ali rado odlazi u Hrvatsku.
FM: Bivša ste članica švicarske folk-metal skupine „Eluveitie“, koja je u Švicarskoj doživjela veliku popularnost. Kako je to krenulo?
– Chrigel Glanzmann je 2002. godine tražio glazbenike da snimi prvi „Eluveitie“ Demo EP „VEN“. Jedne sam večeri u proljeću te iste godine, nakon nastave violine slučajno ušla u lokal u kojem je on sjedio. Nosila sam majicu „Emperor“ (norveški Black Metal Bend). Kad je ugledao da nosim violinu na leđima, nije mogao odoljeti da me ne upita bih li voljela snimiti violinu za njega. Bila sam jedna od prvih suradnica i u prosincu 2002. smo snimili „VEN“. Publici se ta mješavina Folka i Metala toliko svidjela, da smo vrlo brzo odlučili nastaviti raditi kao bend. Surađivali smo punih jedanaest godina, sve dok nisam napustila bend u prosincu 2013., nakon sedmog studio albuma „Helvetios“.
I jedni i drugi su samo ljudi!
FM Album „Helvetios“ dobio je jako visoke ocjene u velikom broju kritika Metal-medija. Kakvi su Švicarci metal publika u odnosu na Hrvate i obrnuto?
– Mislim da su i jedni i drugi jednostavno ljudi, zvani „Metalci“. Ili voliš Metal ili ga ne voliš. To je to. Ta glazba inače spaja ljude cijeloga svijeta i nije bitno da li si Hrvat, Švicarac, Indijac ili Šveđanin, niti koje ti je boje koža. Metalce ne zanima ništa osim glazbe. To i je jedan od glavnih razloga zbog kojega obožavam Metal. Hrvati, kao i Švicarci, vrlo su vesela, draga i oduševljena publika. Međutim, imala sam puno češće priliku svirati za Švicarce nego za Hrvate. Unatoč tome, ipak mi je teško istaknuti neku bitnu razliku. Predivni su i jedni i drugi.
FM: Što je bilo poslije tog albuma? Zašto ste se razišli?
– Puno smo toga skupa prošli, doživjeli i na koncu uspjeli u tih jedanaest godina. Obišli smo cijeli svijet nekih pet puta, snimili smo sedam studijskih albuma… No, stvari se, kao i ljudi, mijenjaju. Imala sam osjećaj da je vrijeme za nešto novo. Ionako sam znala da ću uvijek biti glazbenica, sa ili bez „Eluveitiea“, i zbog čestih turneja i objavljivanja novih albuma, počelo me naprosto gušiti. Imala sam osjećaj da više ne mogu disati. Kao umjetnici, više nismo imali priliku da si uzmemo dovoljno vremena za inspiraciju. Sve se već bilo previše uhodalo i ja sam jednostavno tražila pa i našla novi put i izazov.
FM: Violinistica ste i back-pjevačica. Metal i violina – mnogima je to nespojivo
– Meni je, također, puno stvari za koje mnogi drugi misle da su sasvim normalne bilo nespojivo (smijeh). Ja čak mislim da bi većina Metal gitarista rado bili violinisti, samo što gitara izgleda puno više „cool“ :) . Jako puno Metal glazbenika su se divili mom instrumentu. Sad kao „Irij“, velika je promjena baš u tome da više nisam samo back-vokal i violinistica, već se moram pokazati i dokazati kao front-woman. Na prvom „Irij“ koncertu, sama sebi sam dokazala da to mogu. To je za mene ogroman korak naprijed, no dosta brzo sam se snašla u toj novoj ulozi, ali violinu, naravno, i dalje ne dam iz ruke.
Nije preporučljivo imati puno očekivanja već jaku viziju
FM: Krenuvši u samostalne vode „Irij“ – electronic one-woman-folk-rock-band, objavili ste umjetnički uspješne „Same zgode koje se ne mogu dogoditi“. O kakvim se zgodama radi?
Podlogu za album sam pronašla u Institutu za folkloristiku i etnologiju u Zagrebu, u zbirci narodnih pjesama Sinjske krajine, Olinka Delorka. Sadržaj tih pjesama nije samo vrlo neobičan, nego gotovo nemoguć za izvedbu. Isprepliće priče mnogih ljudi i njihove sudbine, a tu stoji enigma koja vas poziva da je razriješite.
FM: Nedavno ste objavili hrvatsku verziju pjesme „High Above Sorrow“. Što očekujete od hrvatske publike?
– Već se više od desetljeća krećem glazbenom Industrijom. Nije preporučljivo imati puno očekivanja, nego jaku viziju. Meni je najvažnije da uspijem ispuniti očekivanja koja imam prema samoj sebi, te da ostvarim svoju glazbenu viziju. Naravno, vrlo drago mi je kad osjetim podršku hrvatske publike i jako me usreći kad vidim da sam dobrodošla i na hrvatskoj sceni. Najnovija pjesma „High Above Sorrow“ („Letim iznad neba“) vrlo mi je posebna i pouzdana. Zato sam odlučila objaviti maksi-singl s različitim verzijama. Hrvatski jezik je prekrasan za pjevanje. Pristižu mi brojne pozitivne reakcije iz cijelog svijeta vezane uz hrvatski jezik. Tako će i na sljedećem planiranom „Irij“ albumu biti puno hrvatskih pjesama.
FM: Pratite li hrvatsku estradu? Kakvo mišljene imate?
Imam sebi najdraže hrvatske bendove i izvođače, a tu i tamo naiđem i na nešto novo. Ali, trenutno mi nedostaje vremena da se bavim nekom drugom glazbom. U vrlo sam kreativnoj fazi i tada rijetko slušam glazbu, ali imam osjećaj da je domaća alternativna i progresivna glazbena scena općenito malo podcijenjena. No, možda griješim, to je samo moje razmišljanje.
FM: Rođeni ste u Švicarskoj, ali kako kažu, s „jakim hrvatskim korijenima“. Kako to?
Otac nam je uvijek volio govoriti da „krv nije voda“. Valjda je bio u pravu.
FM: Odakle su Vam roditelji? Koliko često idete u domovinu?
Otac mi je Dalmatinac, rođen kod Sinja, a majka mi je Hrvatica rođena u mjestu kod Kraljevske Sutjeske u BiH. Kad je bila mala djevojčica, obitelj joj se vratila živjeti u Hrvatsku. Idem najmanje dva-tri puta godišnje u Hrvatsku.
FM: Dolazite li iz klasične gastarbajterske obitelji, ili?
Da, dolazim. Klasična gastarbajterska priča.
FM:U domovini se često čude kad djeca prvih hrvatskih iseljenika govore dobro hrvatski jezik. No, zapravo, ne bi li to trebalo biti normalno?
Da, mislim da bi trebalo biti normalno. Velika je prednost znati više jezika, mada ja osobno, kao dijete, nisam voljela govoriti hrvatski jezik (smijeh). Čak sam se svim silama branila kad su nas roditelji slali u tadašnju jugoslavensku školu. Kao djetetu mi je to bilo vrlo strano, iako smo kod kuće uvijek govorili hrvatski. Jednostavno mislim kako dijete u tim godinama ima drugih prioriteta.
Unatoč tim prošlim godinama, sad uživam u hrvatskoj književnosti i glazbi i osjećam jaku povezanost s humorom i običajima naših područja. Često mi to uistinu nedostaje u Švicarskoj.
Fenix/Marijana Dokoza
