Monografija „Hrvatski pokret otpora“ prvi je historiografski prilog o problematici nastanka i djelovanja ilegalnih državotvornih organizacija i grupa u Hrvatskoj, u periodu od završetka Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih godina.
U prošlom broju Fenixa, prvom dijelu feljtona, pisano je o zamkama UDBA-inih dokumenata.
Govoreći o vezama s hrvatskom političkom emigracijom, bilo je moguće vidjeti da su neke od organizacija i skupina unutar nje, tj. njenim pojedinim dijelovima, vidjele partnera i pomagača u nekim radnjama. Tu je u obzir dolazilo kontaktiranje raznih relevantnih faktora na Zapadu, pružanje materijalne pomoći, ali i eventualno slanje oružja, do onog najčešćeg –slanja promidžbenog materijala. UDBA je, s druge strane, projicirala nešto drukčiju sliku u kojoj su snage u zemlji tek sluge, koje pokorno izvršavaju mračne zadaće bivših „ustaških koljača“ i „kulačkih mačekovaca“ koji su, isto tako, uglavnom sluge raznih zapadnih obavještajnih službi i/ili ostalih „antiprogresivnih“, „klerofašističkih“ i „kontrarevolucionarnih“ elemenata u svijetu.
Koliko su takve konstrukcije bile neodržive, pokazuju i izvještaji UDBA-inih doušnika, pa i neki od zaključaka u njenim elaboratima o ovoj problematici, koji su dijametralno suprotni ovakvome stavu. Ali, djelatnost obavještajnih službi u jugoslavenskom komunističkom sustavu morala se prilagođavati službenome stavu državnog i partijskog vrha, koji je na spomenuti način rezonirao o svojim neprijateljima.
Ponešto treba kazati i o najčešćoj optužbi, onoj za takozvanu neprijateljsku propagandu, odnosno veličini pojedinih organizacija i skupina. Dok su neki članovi ilegalnih organizacija i skupina širili letke i ostali promidžbeni materijal ili pak pisali parole koje su govorile protiv vlasti, još je više bilo onih koji su unutar veće ili manje skupine ljudi govorili različite stvari uperene protiv režima. To je bio njihov jedini krimen.
Da se takva mjera išla doslovno primjenjivati, represivni bi sustav morao djelovati prema desetinama tisuća ljudi. Poanta je bila u sljedećem – optužbom za neprijateljsku propagandu, režim je djelovao protiv svojih neistomišljenika, za koje je smatrao da bi u nekome trenutku mogli postati njegovi aktivni neprijatelji. Isti bi se onda tijekom istrage ili izdržavanja kazne, pokušali dovesti u doušnički odnos ili bi, pak, sustav išao za time da im se naruši zdravlje, odnosno da ih se onemogućava u razvijanju bilo kakve uspješnije karijere nakon izlaska iz zatvora. Takvi su ljudi potom morali egzistirati na marginama društva ili ilegalno bježati u inozemstvo.
Djelovanje protiv Jugoslavije
Ovakvo, na neki način preventivno djelovanje režima protiv neistomišljenika, iste je dodatno antagoniziralo i pretvaralo u njegove ogorčene protivnike, koji su onda u nekim slučajevima bili spremni i na aktivniji otpor. Tako bi se mogli okarakterizirati, primjerice, mladi ljudi koji su nakon različitih oblika represije, boravka po zatvorima ili logorima, bježali u inozemstvo, a potom djelovali protiv Jugoslavije i njenih ispostava u inozemstvu, koristeći sva, pa i oružana sredstva. Sukladno „preventivnom“ djelovanju, represivni je sustav u potpunosti nastojao iskorijeniti svaku mogućnost za antirežimsko djelovanje u budućnosti, što je značilo da su i najmanje sumnjivi, na neki način morali biti kažnjeni.
Ako to već nisu bile kaznene ili prekršajne mjere, onda se radilo o pokušajima dovođenja u doušnički odnos, zastrašivanjima, upozorenjima, izazivanju raznih problema na radnome mjestu i slično. Stoga su u popisima članova ilegalnih organizacija i skupina ponekad navedene osobe koje su s nekim od aktivnih članova tek ponekad razgovarale, među ostalim, vodile i „neprijateljske razgovore“ ili samo njegovale prijateljski ili neki drugi odnos.
Feljton Wollfya Krašića čitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji svaki mjesec dolazi na prodajna mjesta u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji…
