Hrvatska još uvijek traži više od 1.700 nestalih osoba, dok se o stradanjima i progonu Hrvata iz Bosanske Posavine gotovo i ne govori. O toj prešućenoj tragediji piše Mladen Pavković, predsjednik UHBDR91.
Hrvatska još uvijek traži više od 1.700 ljudi nestalih (ubijenih) u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Pored toga, poglavito u zadnje vrijeme, često se otkrivaju masovne grobnice, koje su Titovi partizani i komunisti, sa crvenom zvijezdom petokrakom i uz poklič „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, nakon završetka II. svjetskog rata, masakrirali i pokopali u razna smetlišta ili su ih pak i žive bacali u razne jame.
Međutim, već godinama traje šutnja oko žrtava Hrvata u Bosanskoj Posavini. Iz tog područja 7. listopada 1992. ubijeno je i protjerano na tisuće Hrvata. Tamo je danas Republika Srpska i tamo Hrvati više nemaju što tražiti. A ubijeno je i potjerano oko 200 tisuća ljudi, Hrvata i katolika, od kojih se do danas na ovo područje vratilo tek nešto više od 12 tisuća. Gdje su ostali? Što je sa njihovom imovinom?
A tog 7. listopada 1992. dobro se sjećam. Naime, bio sam pripadnik 145. taktičke borbene grupe „Jastrebovi“ iz Koprivnice i dragovoljno smo, čak u nekoliko navrata, pod zapovjedništvom Željka Capića-Dugog i Midhada Srabovića, otišli braniti Hrvate u ovom dijelu BiH.
Međutim, toga dana morali smo se povući u Slavonski Brod, a od srpskih četnika koji danas vladaju ovim područjem, kojeg su osvojili doslovce u rijeci hrvatske krvi, povukao se i iznimno veliki broj stanovnika Bosanske Posavine. Imao sam sreću što me prigodom povlačenja četnički metak pogodio „samo“ u ruku (ništa strašno u odnosu na one koji su tamo ostavili svoje živote). Ali, pustimo to.
Banjalučki biskup Franjo Komarica već je nebrojeno puta izjavio da se tijekom rata na području Republike Srpske dogodio genocid nad Hrvatima katolicima te da je zabrinjavajuće što se svih ovih godina ništa ne poduzima kako bi se to stanje popravilo.
Provedeno je uništenje vjernika i Katoličke crkve na području Republike Srpske!
-Prema međunarodnom pravu zločin za djelo učinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, vjerske ili etničke skupine ljudi naziva se genocid – već godinama se na to ukazuje, ali… ovaj se vapaj namjerno ušutkava, ne samo u BiH, već što je najžalosnije i u Hrvatskoj.
Nitko se ne zauzima, poglavito od strane službenih političkih predstavnika, lijevih i desnih, za Hrvate iz Bosanske Posavine. Da je Hrvatska samo deset posto učinila za te nesretne ljude, koliko je učinila za Srbe, koje u Hrvatskoj vode razni pupovci i za izbjeglice iz raznih zemalja vjerojatno bi se svojim (opljačkanim) domovima već vratio mnogo veći broj Hrvata, za koje očito nitko ne „roni suze“. Prema talijanskom ogranku udruge „Pomoć u nevolji“ danas je u svijetu progonjeno oko 200 milijuna kršćana, a od toga je naših, Hrvata „samo“ 200 tisuća, pa je i to možebitno jedan od razloga što se ova humanitarna katastrofa nijemo promatra. To je vjerojatno i razlog-rekao je kardinal Vinko Puljić- što nas nitko ne čuje kad vrištimo!
Često su za okupaciju Bosanskog Broda, odnosno onoga kraja optuživali prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana. Međutim, on je jednom prigodom izjavio: „Govoreći o padu Bosanskoga Broda ima niz otvorenih pitanja. Tek treba vidjeti tko je sve kumovao naredbi o povlačenju naše brigade iz Bosanskog Broda. Naime, u trenutku kad se JNA povukla s Prevlake, došla je naredba da se povuče naša brigada iz Slavonskog Broda. Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani!“
Tuđman je na žalost umro i nikada se nije saznalo što se u vrijeme rata stvarno dogodilo u Bosanskoj Posavini. Ali, tko je kriv što se Hrvati tamo još do danas nisu vratili, a oni koji su ostali, koji su se vratili, u Republici Srpskoj stvarno nemaju nikakva prava. O tome nikada ne govori recimo Srbin po zanimanju dr. Milorad Pupovac i ostali njegovi pomozbog sateliti.
Kad su Hrvati branili ovaj kraj, srpski četnici su svakodnevno tukli razornim raketama, granatama i svim raspoloživim arsenalom oružja sve što je hrvatsko u ovom dijelu BiH. Samo na tamošnja sela znalo je dnevno pasti i do tisuću projektila. Na stotine Hrvata je ubijeno, nekoliko tisuća ranjeno.
Pa što, nikome ništa.
Mediji u Srbiji i Republici Srpskoj redovno prikazuju i „dokumentarne“ filmove o „oslobodilačkim“ akcijama „hrabre“ srpske vojske koja je od lipnja do listopada 1992. žarila i palila Bosanskom Posavinom.
I što na kraju reći, zaključiti: Sramite se vi koji ste mogli, a niste ništa poduzeli, što i danas ne čujete vapaje biskupa Komarice i Puljića, ali ni mrtve Hrvate koji „plivaju“ Savom, ili koji masakrirani tamo negdje leže, ubijeni od četničkih ruku, odnosno metkom ili nožem navodi. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Fenix-magazin/MMD
