Na prijevoju Vaganj, između Sinja i Livna, u subotu je upriličena komemoracija i služena sveta misa za sve nevine hrvatske žrtve bačene od partizanskih zločinaca u Husinu jamu na Vagnju.
Prema spoznajama dr. sc. fra Bože Norca Kljaje, istraživača partizanskih zločina i idejnog začetnika sjećanja u spomen na žrtave Husine jame, u tu jamu duboku 160 metara partizanski zločinci su bacili između 1.000 i 1.500 osoba iz Livanjskog i Sinjskog kraja.
Zbog zanimanja javnosti, a na zamolbu sudionika subotnje komemoracije na Vagnju, u cijelosti prenosimo propovijed predvodnika misnog obreda gvardijana Samostana i Svetišta Gospe Sinjske fra Marinka Vukmana.
Evo njegova govora koji je portalu Fenix-magazin dostavljen u cijelosti:
Braćo i sestre,
Stojimo s puno poniznosti, na mjestu koje nas sjeća na strašno zlo i nečuvene zločine, mjesto koje je odnijelo toliko nevinih života koji su bačeni u jamu i pokriveni raznim otpadom i životinjskim lešinama.Ovdje se ne može biti hladan, ohol i besosjećajan. Husina jama i spomen na žrtve u toj jami važan je i za svako vrijeme u kojem živimo i kao crkva i kao narod. Ovom svetom misom želimo se za njih pomoliti i glasno reći „ Braćo naša i sestre, hrvatski mučenici nismo Vas zaboravili!“i zajedno s psalmistom zavapiti: neka se osuši desnica naša ako vas zaboravimo! Dok to činimo, istodobno se prisjećamo kako smo desetljećima živjeli zavijeni šutnjom sve do pada komunizma i njihove zločinačke ideologije. Od tada je prohujao cijeli jedan život, a sve prijetnje i ucjene, laži i obmane, nisu prisilili narod hrvatski da zaboravi krvavu odmazdu nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je partizanska avet slavila pobjedu nad tisućama hrvatskih žrtava. Masovni pokolj i likvidacije Hrvata i u vrijeme II. svjetskog rata, a pogotovo nakon uspostave komunističke vlasti kada je policijska represivna vlast surovim metodama kontrolirala svaki pedalj hrvatske zemlje, a Udba po Europi likvidirala brojne hrvatske rodoljube.
Dugo prikrivana istina o Bleiburgu, Kočevskom rogu, Širokom Brijegu, Maceljskoj šumi, Jazovki i Sošicama, Husinoj i Kevinoj jami i još mnogim drugim stratištima hrvatskog naroda jasno pokazuju da je zločinački komunistički režim okrvavio ruke masovnim pokoljima i masakrima. Svaka stopa hrvatske, bosansko-hercegovačke, slovenske i austrijske zemlje, u ovom dijelu Europe, natopljena je krvlju stotine tisuća Hrvata te je bolno što je hrvatska vlast premalo učinila da počinitelji za ove zločine budu izvedeni pred lice pravde. Komunistička ideologija je ove žrtvovane ljude, nakon završetka rata i sukoba, bez suda i suđenja, poslala u smrt kakvu samo najgora mržnja živom biću može nanijeti, a sve pravdajući to potrebom da se zasvagda zatre, ne prije svega jedna druga neljudska, ona nacistička nego njoj u zlu konkurentska ideologija. Čovječanstvo je sukob i smjenu tih dviju, po mnogočemu identičnih ideologija, samo u ratu platilo sa preko pedeset milijuna ljudskih života, a njihov smrtonosni zadah na ovim našim prostorima još i danas truje ljudske duše, izmučene i iznakažene narode.
Do dna duše zgroženi strahotama tih dviju bezbožnih i za to nužno protiv ljudskih sustava, koji nisu služili čovjeku nego su se čovjekom služili, zahvalni smo Bogu za slobodu s kojom danas pokušavamo njihove posljedice duhovno i moralno preživjeti. Međutim, smijemo li slobodom zvati stanje ljudskog duha i društva u kojemu duhovni potomci ideologija, čijih se žrtava sjećamo, i dalje nesmiljeno i bezdušno žrtvuju istinu, s jedne strane pravdajući, a s druge strane veličajući te nesumnjivo neljudske ideologije? A temeljni zahtjev ljudskosti traži da se konačno iz masovnih grobnica i jama iskopaju i dostojanstveno sahrane sve žrtve. I zato se s tugom mora doviknuti da darovanu slobodu još uvijek živimo kao robovi prošlosti i da će ostati tako dok sućutnom suzom u oku ne oplačemo sve žrtve i s iskrenim bolom u duši ne zažalimo zbog svih zločina i zločinaca. To je temeljni preduvjet oslobađanja od teške prošlosti i slobode za budućnost koje se nećemo plašiti i zbog koje ljudi neće bježati.
Zato zahvaljujem dobrom Bogu i svima Vama koji ne dopuštate zaboravu sve one koji su dali živote za uzvišene vrijednosti i koji su za malo muke zadobili dobra velika, koje je Gospodin iskušao i našao da su Ga dostojni. Čujete li braćo i sestre, krikove i jauke koji već sedamdesetak godina odzvanjaju u dubini ove jame i u našim dušama i diljem Lijepe naše. Miješaju se s našom molitvom, odzvanjaju u našoj svijesti i kao da nam žele poručiti:“ Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti!“ Moliti, iskazati počast, upaliti svijeće, ukrasiti mjesta kršćanskim i hrvatskim znakovljem i sjećati se naših nevino stradalih i ubijenih bez suda i obrane, najmanje je što možemo učiniti za njih. Istovremeno ovo što sad činimo treba i nama živima: da nas opominje, da nas usmjerava na pravi put, da nam pomogne u životnim dilemama, da nas savjetuje u važnim odlukama, da nas odvrati od lutanja, da unese mir u naše nesporazume, da nas poveže kako ne bismo odustali od uzvišenih vrijednosti za koje su tisuće i tisuće naših sunarodnjaka dali svoje živote; nego da i mi za te vrijednosti živimo, da ih branimo, pa ako treba i za njih trpimo,ma ne samo trpimo nego i dadnemo i svoje živote !
Dostojno je i pravedno, braćo i prijatelji, doći na ova strašna mjesta, da se za našu stradalu braću i sestre molimo, jer Sveto Pismo kaže da je sveta i spasonosna misao moliti za pokojne. Da tu čujemo njih kako opraštaju i kako nam govore: „ Dragi naš hrvatski narode, mi smo prošli kroz veliku kušnju ali nismo pokleknuli, ni vi se ne bojte! Neka vam ne klonu ruke,budite jaki, budite svoji, budite ono što jeste,držite se zajedno i budite jedno srce i jedna duša! Ne stidite se svojih hrvatskih korijena i svojih početaka, svoga doma i svoga hrvatskoga roda!“
S tom vjerom živimo i čuvajmo spomen svojom ljubavlju na hrvatske mučenike. Dao dobri Bog da tako i bude. Amen!
Fenix-magazin/SIM/MMD
