Za legendarnog kralja iseljeništva Matu Bulića (64) prošla je godina trebala biti godina za pamćenje. Odradio je hrvatsku turneju “Ja sam na vas ponosan”, a nakon koncerata u Osijeku i Splitu, 29. veljače nastupio je u punoj dvorani KC Dražen Petrović u Zagrebu. Samo dva tjedna kasnije epidemija koronavirusa stigla je u Hrvatsku, piše Večernji list.
Mate se vratio u Frankfurt, gdje se u svom domu pokušavao sačuvati od ove opake bolesti, pogotovo zato što mu je, nakon što mu je odstranjen bubreg zbog karcinoma, oslabljen imunitet. No krajem prošle godine ipak se zarazio, a onda je počela bitka za život.
Uslijedili su mjeseci oporavka u bolnici, a zatim i na kućnoj njezi. Mate i danas osjeća posljedice bolesti, još uvijek otežano diše, no puno je bolje i nada se da će se uskoro vratiti svojoj vjernoj publici.
Kako se sada osjećate?
Polako se vraćam svakodnevnom životu. Kada sam izašao iz bolnice, imao sam štake, kolica i druga pomagala. Praktički sam napola bio invalid. No to se poboljšavalo svakim danom jer sam radio vježbe koje su mi rekli da radim u bolnici. Došao sam k svom fizioterapeutu Dini koji ima ordinaciju u mom kvartu. Rekao mi je da neće dolaziti k meni, nego da želi da došetam svaki dan do njega i da jednog dana odšetam kao zdrav čovjek. Iz dana u dan sve sam bolje i bolje napredovao tako da sad jedan dan idem k njemu, a drugi dan vježbam doma. Svaki dan sam pod maksimalnim opterećenjem i to mi čini zadovoljstvo jer osjećam da se polako vraćam svom starom životu.
Za nekog poput vas tko je bio u formi, redovito igrao nogomet, bavio se sportom, sigurno nije bilo lako sve to prolaziti, ovisiti o drugima, sjediti u kolicima…
Taj period je ružan san, ružna epoha u mom životu. Ja šest mjeseci nisam mogao stati ni na jednu nogu. Minuta sjedenja, uz pomoć, naravno, bila mi je pomak. Danas, hvala Bogu, sve sam radim. Obitelj zamolim da je što dalje od mene, u smislu da mi ne pomažu puno. Konačno sam došao u tu poziciju da sam samostalan i sretan sam zbog toga. Sad je već druga priča.
Kako je sve to izgledalo na početku kad ste se zarazili?
Kakvi su bili simptomi i daljnji tijek bolesti? Počelo je klasično. Prvo sam izgubio njuh, potom sam dobio blažu temperaturu, koju sam imao 2-3 dana. Kako se stanje pogoršavalo, nisam vodio računa o upali pluća koja je došla nečujno. Kada sam došao u radiološki centar, oni su se zaprepastili. Nisu mogli vjerovati da uopće dišem tog trenutka kraj njih. Odmah su me hospitalizirali i počela je krvava borba. Nisam imao puno uvertire, sve je išlo brzo i automatski. Što se dalje događalo tijekom mog boravka u bolnici, većinom se ne sjećam. Ne bih želio da mi se ovo više ikad ponovi u životu tako da želim svim ljudima poručiti da vode računa o svom zdravlju i zdravlju ljudi oko sebe.
Ponovno su vam pomogli i naši ljudi?
Tako je, to je moj kućni prijatelj dr. Stjepan Bogdanović, koji je bio cijelo vrijeme uz mene i pratio svaki korak što se događa sa mnom. Te detalje bolje zna moja supruga Zdravka, koja je s kćerima pratila tijek bolesti. Bio sam nesposoban razmišljati i gledati i zbog toga se ne mogu sjetiti svega. I sad kada razgovaramo uz ručak pitam ih sve što me zanima, a one nerado govore o tome. Zato ćemo to ostaviti za bolja vremena, kada potpuno ozdravim. U bolnici sam bio devet mjeseci, počeo sam s laganim vježbama i 27. kolovoza sam došao doma i od tada sam na kućnoj njezi. Još uvijek imam problema s disanjem, no nadam se da će do proljeća biti puno bolje stanje.
Što su vam rekli unuci Matej i Ivan kada ste se vratili kući?
Oni su baki govorili kako hoće “starog didu”, kao kada smo igrali “Čovječe ne ljuti se” i druge igre. Željeli su da im se vrati takav dida. Onda su shvatili da sam bolestan pa su mi se počeli prilagođavati. Viđamo se svaki dan, a svaki četvrtak su kod mene cijeli dan, to je naše vrijeme za igre.
Sigurno ste dobili puno poziva i poruka, znanih i neznanih?
Da, dobio sam sigurno više od tisuću poruka, mnogima se nisam ni javio. Sad tek otkrivam tko se sve javio i uzvraćam pozive. Svima koji su mi zaželjeli brz oporavak želim iskazati veliko poštovanje jer su bili uz mene kad mi je bilo najgore. Sad mi je najveća obaveza javiti se svim tim ljudima i zahvaliti im.
Kako gledate na ljude koji i dalje minoriziraju ovu bolest i govore kako se ne treba cijepiti?
Mislim da je to teško objasniti ljudima koji to nisu prošli. Međutim, mi koji smo to prošli znamo da je to opak bolest s kojom se ne treba igrati. Ako imaju ikakve šanse da se to spriječi, cjepivo je jedini način za to. Tada će i ako se zaraze imati blaži oblik i neće završiti u bolnici kao i ja. Dobro se cijepiti, a kako vrijeme odmiče bolest će biti sve blaža. Očekujem da bi iduće godine konačno mogli opet normalno živjeti.
Zanimljivo je da je sve počelo samo nekoliko dana nakon vašeg velikog koncerta u Zagrebu. Vi ste bili jedan od posljednjih glazbenika koji je održao veliki koncert u Hrvatskoj?
Tako je, to je ispalo kao da režirano. Odradio sam dobru turneju koja je kruna moje karijere. A to što se dogodilo poslije… Čovjek snuje, a Bog određuje. Teško je sad govoriti što bi bilo kad bi bilo, međutim činjenica da je to bio jedan od zadnjih koncerata prije ove agonije. No nadam se da će svemu uskoro kraj.
Vaše obožavatelje sigurno zanima nadate li se i vi da ćete uskoro ponovno zapjevati?
Ja samo kažem kako je jedno što ja želim, a drugo ono što je moguće. Reći ću samo: “Bože, hvala na svemu što si napravio za mene”, a ako budem u normalnom stanju što se tiče osnovnih životnih funkcija poput disanja, očekujem da bih oko polovice iduće godine mogao biti onaj stari Mate Bulić.
Pišete li nove pjesme?
Imam pjesama za dva albuma. Sad je teško odabrati, teško je sve složiti na jedan album. Vidjet ćemo. O tome sad ne razmišljam puno jer sam rasterećen. Imam pjesme i vidjet ću hoću li moći sve izdržati. Ako budem mogao odmah sve snimiti, izdat ću cijeli album, ako ne, onda ću ići pjesmu po pjesmu. Naći ću varijantu.
Božić tradicionalno slavite s obitelji. Kako izgleda proslava kod vas?
Evo, sad uživam svaki dan. Cijela kuća je uređena, bor je okićen, stakla ukrašena, gore svjetla. Već 10 dana prije napravili smo ambijent kao da je Božić već sutra. Žao mi je da kćeri i supruga nisu slavile Božić lani dok sam bio u bolnici, no zato se nadam da ćemo ove godine proslaviti kao i svih prijašnjih godina.
Supruga Zdravka odlično kuha, sigurno će pripremiti puno delicija?
Da, ona super kuha, no iznimno mi je drago da su moje kćeri naslijedile njezin talent za kuhanje. Izrazito sam ponosan na njih jer su cijelo vrijeme bile uz mene, i pored svih obaveza, Katja je odvjetnica, a Ana menadžerica u jednoj velikoj tvrtki. Obje su izvrsne kuharice i, bez obzira na sve obaveze, kuhaju nam svake nedjelje, a mi se trudimo da se vidimo svakog vikenda i ručamo kao jedna velika obitelj.
Nedostaje li vam rodna Blatnica? Kada ćete ponovno kući, u Hercegovinu?
Jedva čekam otići u rodno selo i sa svojim prijateljima koji su u organizacijskom odboru Blatničke note dobrote probati ponovno organizirati taj veliki humanitarni koncert, ako dozvole epidemiološke mjere. Za Blatnicu me vežu najljepše uspomene.
Nedavno se vaša pjesma “Moja Hercegovina” pustila na razglasu nakon pobjede naše reprezentacije na Poljudu protiv Rusije, a nekima je to zasmetalo. Kako to komentirate?
Normalno, vama novinarima je to medijska atrakcija, međutim publika je sve pokazala. Otpjevali su tu pjesmu i to je najbolji pokazatelj da to nije bio promašaj. Svi mi navijamo za reprezentaciju i uopće nije bitno radi li se o Hrvatu iz Mostara, Zagreba, Osijeka, Rijeke ili Blatnice. Uopće ne vidim problem zašto bi bio problem da se pjeva “Moja Hercegovina”.
Uostalom, poznato je da ste veliki navijač naše reprezentacije i veliki prijatelj s brojnim reprezentativcima?
Tako je, naravno. Već su me i zvali da dođem u Katar na Svjetsko prvenstvo. Ako budem živ i zdrav, naravno da idem.
Za kraj, što želite u novoj 2022. godini? Zdravlje je, naravno, na prvom mjestu?
Tako je, zdravlje je na prvom mjestu, a ostalo će sve doći.
Fenix-magazin/MMD/Večernji list
