Search
Close this search box.
Search
spomenik na Trg Rudjera Boskovica
Spomenik Ruđeru Boškoviću u Ravnom (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (Preslik FB)

MALI RUĐER: Je li dida mogao i pomisliti kako će se jednoga dana krater na tom istom mjesecu zvati baš po njegovom malom unuku

Dubrovnik, 1720. godine – Jezuiti! Proljetno je predvečerje. Poveće društvo veselih djevojčica i dječaka sve samih školaraca pučke škole na Jezuitima dovršava svoju uobičajenu dječju igru, gledajući kako posljednje zrake Sunca miluju vrhove Srđa, dubrovačke zidine, Minčetu i Lovrijenac. Na nebu se već nazire blijedi mjesec. Ove noći bit će velik.

 

Jure Buric 7 e1676346685413
Dr. Jure Burić / Foto: Fenix (Ivan Ivić)

Piše: Dr. Jure Burić

Skoro kao u moga dida u Orovom dolu, priča mali Ruđer. Tamo je baš najveći, kad se ono iznad brda Neprobić poput velike sjajne tepsije pojavi.
Oh kako jedva čekam ljetne praznike da otiđem u Hercegovinu kod svojih dide i bake. To su mi najljepši dani u godini. Pripovijeda mali Ruđer svojim vršnjacima.

Već puno puta čuli su oni ovu jednu te istu priču malog Ruđera. Još nekoliko preskakanja konopca, još nekolika udarca krpenjaka, još malo igre skrivača i zazvonit će Zdravo Marija. Još dok zvoni trebat će biti u svojoj kući. Ne bi bilo dobro, ako bi zvona utihnula, a klinci još ispred Jezuita skakali.

Ruđer je kraj zvonjave dočekao na prozoru svoje kuće upirući pogled u veliki blijedi mjesec. Nakon molitve i večere, kad se dobro umrači s istog tog prozora samo će nastaviti promatrati tad već veliki sjajni mjesec i u mislima biti sa svojim didom u Orovom dolu s kojim se još prošloga ljeta dogovorio kako će svako veče u isto vrijeme i dida i unuk gledati u mjesec.

Zna mali Ruđer da sada i dida sa svoga guvna gleda isto što gleda i on. Pogledi im se tako na toj velikoj nebeskoj lopti svaku večer susreću, a on u mislima sa svojim didom priča. Priča o lanjskom ljetu i ovom što dolazi. Priča o vinogradima ispod sela i Neprobiću iznad sela, priča o njihovoj kravici i slasnom mlijeku, o kao zlato žutom maslacu što ga baka u stapu napravi, o toplom kruhu ispod sača, medu i didinim pčelama, kokama i jajima koja bi svaki dan iz gnijezda vadio, o……! Ma o svemu bi oni pričali i priču nastavljali.

Još koji tjedan i konačno će nastupiti ljetni školski praznici. Tata će tada svog malog Ruđera odvesti u Gruž, ukrcati na jedrenjak, prepustiti ga barbi i uputiti put Slanog.

U Slanom će dida dočekati svoga maloga unuka, s njim na osamarena konja i polako put Orovog dola. Tako je bilo i ovoga ljeta. Čim je jedrenjak pristao uz Slansku rivu, mali Ruđer je ugledao svoga dida kako mu maše. Dorat je u znak pozdrava klimao glavom i jedva čekao da ga mališan uzjaše i krene.

Kako je bilo lijepo vidjeti taj, nakon Božića, prvi susret dida i unuka! Dida je Ruđeru pomogao da se uspenje na Dorata i polako krenuše. Ruđer jaše, Dorat nosi, a dida polako s noge na nogu uz Dorata korača. Lijepo je s Doratovih leđa promatrati maslinjake po Slanskoj vali, vinograde i rogače, a još je ljepše kad se ugleda didino selo i sve one male kamene kućice pokrivene kupom i kamenim pločama. Jedna takva s velikim guvnom, onim na kojem će dida i unuk ovoga ljeta često zanoćiti i gledati zvjezdano nebo i mjesec na njemu je i didina. Ma njegova zapravo! Sjeća se Ruđer kako ih je jednu noć iznenadni pljusak smočio i u kuću utjerao. Baš je bila lijepa ona trka njih dvojice mokrih “ko čep” dok se nisu kuće dočepali.

Baka ih je već iz daleka ugledala i počela spremati nešto za jelo. Zna ona da je malom unuku najdraže kad mu spremi jaja s pršutom i uz grumen sira iz mijeha i šalicom mlijeka i komadom topla kruha ispod sača. A kruh na malo prije izvađen i pokriven s krpom čeka da ga Ruđer načme. Ruđer bi uvijek otkinuo pozamašan komad s puno kraja- volio je koru i baka se ne bi ljutila što bi pod kraj dana kruh izgledao kao da su ga miši glodali. Bio bi oguljen cijeli kraj. Baka bi tad rekla- neka moj Ruđere, baš dobro da si ga ogulio, baka nema zuba, pa je i didi i baki ova meka sredina baš dobro došla.

Seoska djeca ubrzo bi saznala da je stigao “mali gospar” i prošlogodišnji ritual igre i skakanja samo bi se nastavio.
Obišli bi sva lastavičja gnijezda po selu uživajući gledat kako tata i mama hrane svoje male ptiće, dok oni otvorenih kljunova galame nadajući se slasnom zalogaju. Najdraže im je bilo promatrati kako ih kad poodrastu guraju na rub gnijezda i uče lamatati krilima prije nego li polete. Kad god bi ptić prvi put poletio čula bi se vesela graja i aplauz djece.

Kako bi se dan bližio kraju i pali prvi sjeni odlazili bi u vinograde pod selom tražeći prve uzrele bobe grožđa koju nikako nisu smjeli dirati dok cijeli grozd ne bi uzrio. Ako li otkinu onu bobu navalit će i pčele i ose i sva leteća gamad i uništi grozd. Bolje je pričekati pa se onda lijepo osladiti.

Jednoga dana ovoga ljeta dida je obećao svome unuku kako će ga odvesti nekoliko kilometara dalje do jedne velike špilje-Vjetrenice iz koje u sred ljeta i one nesnosne vrućine stalno puše hladan vjetar. Ponijet će i nekolike ćuturice da zahvate hladne vode iz jezera špilje i malo se u ove vruće ljetne dane osvježe. Do jezeraca se trebalo kroz uske prolaze provlačiti noseći upaljenu baklju ili lampu garbitnjaču koju Boškovići nisu imali.

I danju i noću u kućama je bilo vruće, pa su did i unuk ćesto spavali na gumnu- pod vedrim nebom. Za jedne takve večeri dok je veliki žuti mjesec izlazio iznad brda zvanog Neprobić, na čijim su se stijenama orlovi gnijezdili (i danas Orovci pjevaju: “Orov dole podno Neprobića, rodno mjesto Ruđer Boškovića”)! poveo se razgovor dida i unuka. Unuk je molio dida da jedne noći kad se pojavi mjesec iznad brda njih dvojica budu tamo i na mjesec- uskoče.

Ako se baš didi i ne ide on bi krenuo sam. Htio je eto pošto- poto mjeseca se dočepat.

Ma moj Ruđere meni se baš i ne ide, a tebi samom bilo bi opasno. Može mi te bolan kakva šetka (lisica) trefiti pa odnijeti, a kud bi onda ja. Neka nas dvojice diko moja na guvnu, a mjesec ćemo brate gledati i o njemu svaku noć pričati. E je li dida mogao i pomisliti kako će se jednoga dana krater na tom istom mjesecu zvati baš po njegovom malom unuku!. Krater Ruđera Boškovića malog Hercegovca, Korčulanina i znamenitog Dubrovčanina!

Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić

Tekst je objavljen u povodu godišnjice smrti Ruđera Josipa Boškovića, koji je 13. veljače 1787. umro u Milanu. 

Povezano

TRAGEDIJA U BAVARSKOJ: Na gradilištu smrtno stradao 32-godišnji radnik, 26-godišnjak teško ozlijeđen
PRESJEDNICA KOSOVA: Rusija gleda na Balkan, želi novi front protiv Zapada
3. DIPLOMATSKI FORUM U ANTALIJI: Lavrov drži kako je Europa glavna žrtva politike pokušaja uključivanja Ukrajine u NATO
Aleksej Navaljni
EP: Vladimir Putin mora odgovarati za ubojstvo Navaljnog
NOVI KIKS BAVARACA: Freiburg na domaćem ternu odigrao 2:2 s Bayernom
POVLAČE SE S TRŽIŠTA: Opozvani Milka Oreo Bar i Nadalina mlinac morske soli