Proljetno je predvečerje bilo u Dubrovniku. Poveće društvo veselih djevojčica i dječaka, sve samih školaraca pučke škole na Jezuitima, dovršavali su svoju uobičajenu dječju igru.
Piše: Dr. Jure Burić
Gledali su kako posljednje zrake sunca miluju vrhove Srđa, dubrovačke zidine, Minčetu i Lovrijenac. Na nebu se već nazirao blijedi mjesec koji je te noći već bio velik.
Skoro je velik kao u moga djeda u Orovom dolu, pričao je mali Ruđer svojim kolegicama i kolegama na Jezuitima ukazujući kako je mjesec kod njegova djeda baš najveći kad se pojavi iznad brda Neprobić poput velike sjajne tepsije.
“Oh, kako jedva čekam ljetne praznike da otiđem u Hercegovinu kod djeda i bake. To su mi najljepši dani u godini”, pripovijedao je mali Ruđer svojim vršnjacima u Dubrovniku.
Već puno puta čuli smo onu tu jednu te istu priču malog Ruđera. Još nekoliko preskakanja konopca, još nekolika udarca krpenjaka, još malo igre skrivača i zazvonit će Zdravo Marija. Još dok zvoni trebat će biti u svojoj kući. Ne bi bilo dobro, ako bi zvona utihnula, a klinci još Ispred Jezuita skakali.
Ruđer je kraj zvonjave dočekao na prozoru svoje kuće upirući pogled u veliki blijedi mjesec. Nakon molitve i večere, kad se dobro smrači s istog tog prozora samo će nastaviti promatrati tad već veliki sjajni mjesec i u mislima biti sa svojim djedom u Orovom dolu s kojima se još prošloga ljeta dogovorio kako će svaku večer u isto vrijeme i dida i unuk gledati u mjesec.
Znao je mali Ruđer da i dida sa svoga guvna gleda isti taj mjesec kao i on. Pogledi im se tako na toj velikoj nebeskoj lopti svaku večer susretao, a on u mislima pričao sa svojim djedom. Priča je o lanjskom ljetu i ovom što dolazi. Pričao o vinogradima ispod sela i Neprobiću iznad sela, pričao o njihovoj kravici i slasnom mlijeku, o kao zlato žutom maslacu što bi ga baka u stapu napravi, o toplom kruhu ispod sača, medu i djedovim pčelama, kokama i jajima koja bi svaki dan iz gnijezda vadio, o……!
Ma o svemu bi oni pričali i priču nastavljali.
Još koji tjedan i konačno su trebali nastupiti ljetni školski praznici. Tata bi tada svog malog Ruđera odveo u luku Gruž, ukrcao na jedrenjak i uputio put Slanog. U Slanom bi djed dočekao svoga maloga unuka, s njim odatle na osamarena konju odveo ga put Orovog dola.
Tako je bilo i tog ljeta. Čim je jedrenjak pristao uz Slansku rivu, mali Ruđer je ugledao svoga djeda kako mu maše. Dorat je u znak pozdrava klimao glavom i jedva čekao da ga mališan uzjaše i krene.
Kako je bilo lijepo vidjeti taj, nakon Božića, prvi susret djeda i unuka. Djed bi Ruđeru pomogao da se uspenje na Dorata i polako krenu. Ruđer jaše, Dorat nosi, a djed polako s noge na nogu uz Dorata korača. Lijepo je s Doratovih leđa bilo promatrati maslinjake po Slanskoj vali, vinograde i rogače, a još bi Ruđeru bilo ljepše kada bi iz daljine ugleda selo svog djeda i sve one male kamene kućice pokrivene kupom i kamenim pločama.
Jedna takva s velikim guvnom, onim na kojem će djed i unuk tog ljeta često zanoćiti i gledati zvjezdano, nebo i mjesec na njemu, je bila i djedova kućica. Ma Ruđerova zapravo. Jer, sjeća se unuk i nasljednik Ruđer kako ih je jednu noć iznenadni pljusak smočio i utjerao u kuću. Baš je bila lijepa ona trka njih dvojice mokrih “ko čep” dok se nisu dočepali kuće.
Po dolasku iz Slana, baka bi ih već izdaleka bila ugledala i počela spremati nešto za jelo. Zna ona da je malom unuku bilo najdraže kad bi mu pripremila jaja s pršutom i uz grumen sira iz mijeha te šalicu mlijeka i komadom topla kruha ispod sača. A kruh bi malo prije toga bila izvadila i pokrila s krpom kako bi ga unuk još topla načeo.
A Ruđer bi uvijek otkinuo pozamašan komad s puno kraja, volio je koru i baka se ne bi ljutila što bi pod kraj dana kruh izgledao kao da su ga miši glođali. Bio bi oguljen cijeli kraj. Baka bi tad rekla: neka moj Ruđere, baš dobro da si ga ogulio, baka nema zuba, pa djedu i baki ova meka sredina baš dobro dođe.
Seoska djeca ubrzo bi saznala da je iz Grada stigao “mali gospar” te bi se nastavio prošlogodišnji ritual igre i skakanja. Obišli bi tako sva lastavičja gnijezda po selu uživajući gledat kako tata i mama hrane svoje male ptiće, dok oni otvorenih kljunova galame nadajući se slasnom zalogaju. Najdraže im je bilo promatrati kako ih kad poodrastu guraju na rub gnijezda i uče lamatati krilima prije nego li polete.
Kad god bi ptić prvi put poletio, čula bi se vesela graja i aplauz djece. Kako bi se dan bližio kraju, odlazili bi u vinograde pod selom tražeći prve zrele bobice grožđa koje nikako nisu smjeli dirati dok cijeli grozd ne bi sazrio. Ako li otkinu onu bobu navalit će i pčele i ose i sva leteća gamad i uništiti grozd. Bolje je pričekati pa se onda lijepo osladiti.
Jednoga dana tog ljeta djed je obećao svome unuku Ruđeru kako će ga odvesti nekoliko kilometara dalje do jedne velike špilje, Vjetrenice, iz koje u sred ljeta i one nesnosne vrućine stalno puše hladan vjetar. Ponijet će i nekolike čuturice kako bi zahvatili hladne vode iz jezera špilje te se malo u vrući ljetni dane osvježili. Do jezeraca se trebalo kroz uske prolaze provlačiti noseći upaljenu baklju ili lampu garbitnjaču koju Boškovići nisu imali.
I danju i noću u kućama je bilo vruće, pa su djed i unuk često spavali na gumnu, pod vedrim nebom. Za jedne takve večeri, dok je veliki žuti mjesec izlazio iznad brda Neprobić na čijim su se stijenama orlovi gnijezdili (i danas Orovci pjevaju: “Orov dole podno Neprobića, rodno mjesto Ruđer Boškovića”) poveo se razgovor djeda i unuka. Unuk je molio djeda da jedne noći kad se pojavi mjesec iznad brda njih dvojica budu tamo i „uskoče“ na mjesec. Ako se baš djedu i ne ide, rekao je, on bi išao sam. Htio je pošto-poto dočepati mjeseca.
Ma, moj Ruđere, meni se baš i ne ide, a tebi samom bilo bi opasno. Može mi te susresti kakva šetka (lisica) pa odnijeti, a kud bi onda ja, odgovarao ga je djed dodajući: Neka nas dvojice na guvnu, a mjesec ćemo gledati i o njemu svaku noć pričati.
E, sad se pitam, je li djed Bošković mogao i pomisliti kako će se jednoga dana krater na tom istom mjesecu zvati baš po njegovom malom unuku Ruđeru. Da, zove se Krater Ruđera Boškovića, po ocu malog Hercegovca, po majci Korčulanina te znamenitog Dubrovčanina, Hrvata i Europljanina.
Fenix-magazin/SČ/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
