Godine 1974., kad je dr. Ralfu Lengenu (55) bilo pet godina, njegova je majka dala oglas u novinama u Donjoj Saskoj. Glasilo je: “Koja bi žena ili par koji voli djecu brini o 5-godišnjem dječaku?”
Ralf Lengen je tada bio najmlađi od troje djece. Njegova majka bila je samohrani roditelj i zbog preopterećenosti je jedno dijete odlučila privremeno dati pod skrbništvo. Javilo se nekoliko obitelji i na kraju je odabrana jedna. Ali situacija nije bila privremena. Ralf Lengen je ostao sa svojom novom obitelji.
Danas 55-godišnjak koji živi i radi u Berlinu, u to se vrijeme nije zapitao zašto je baš on morao napustiti svoju obitelj.
– Nisam dopustio da me to pogodi. Tek danas, kada se osjećam u ovoj situaciji, osjećam ljubomoru i mislim si: Moj brat i sestra su ostali s našom majkom, a ja nisam.
Odnos s njegovim novim roditeljima bio je dobar. Ralf Lengen nikada se nije osjećao kao autsajder u novoj obitelji.
– Odnos s mojim ocem bio je puno bolji nego s mojom majkom. Tek sam tijekom istraživanja saznao sam da je za mnogu udomljenu i posvojenu djecu odnos s majkom teži, jer se ljutnja prema prvoj majci često prenosi na posvojiteljicu ili udomiteljicu, kaže dr. Lengen.
Ono što je postojalo od početka i ne prolazi je strah od gubitka.
– Postoji taj osjećaj da ako uđem u dublju vezu, opet bi se moglo dogoditi da budem napušten. Danas sam odrastao čovjek i još uvijek mislim da moram funkcionirati kako me roditelji ne bi izbacili, govori dr. Ralf Lengen.
Bol koja ostaje
Prema Lengenovom mišljenju, ono čemu se ne pridaje dovoljno pozornosti jest da posvajanje i udomiteljstvo mogu biti traumatični.
– Trebali biste biti sretni i zadovoljni što ste primljeni. Ali postoji i aspekt darivanja. Paradoks ove situacije postaje posebno jasan na dan kada dijete odlazi živjeti s novim roditeljima. Za njih je to dan radosti, za dijete je to dan boli, govori liječnik.
Zato je čest slučaj da udomitelji ili posvojitelji ne žele imati ništa s djetetovom boli “jer to doživljavaju kao napad na sebe.” Ali obje stvari često postoje paralelno: tuga zbog onoga što je izgubljeno i radost onog što je dobiveno.
Sam Ralf Lengen je kao dijete dugo posjećivao svoju prvu majku. Sve dok nije odlučio prekinuti kontakt s 14 godina. Kad je konačno napunio 18 godina, a budući da je bio punoljetan mogao je slobodno odlučiti hoće li ga posvojiti pa je odlučio da ga posvoje njegovi udomitelji.
Danas je ponovno u kontaktu sa svojom prvom majkom i predan je povećanju fokusa na perspektivu djece u posvojenju.
Roditeljima koji su udomili djecu savjetuje: – Poštujte djetetovu obitelj. To se često doživljava kao natjecanje. Ako dijete u nekom trenutku krene tražiti prve roditelje, to ne treba shvatiti kao napad na samoga sebe. Zanimanje za vlastite korijene nema nikakve veze s odnosom s posvojiteljima ili udomiteljima, kaže liječnik.
A sama posvojena djeca? Prema Lengenovom iskustvu, važno je suočiti se s boli: – Potiskivanje pomaže samo kratkoročno, morate preraditi traumu i, u najboljem slučaju, potražiti stručnu pomoć. Jer posvojenje će vjerojatno uvijek ostati paradoks u kojem bol i sreća, osjećaj odbijanja i prihvaćanja postoje zajedno.
Fenix-magazin/MD
