Nakon kritike izložbe u Berlinu na kojoj se pojavio lik Josipa Broza Tita, javnosti se poručuje kako problem nije u samoj izložbi, nego u tome što je ona – navodno – pogrešno shvaćena.
PIŠE: Petar Škorić
Odjednom više nije riječ o nečemu problematičnom, nego o “složenom”, “kontekstualnom” i, kako se sugerira, pogrešno shvaćenom projektu. Jer, kako nas podučava ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti iz Zagreba Branko Franceschi, problem nije u izložbi, već u publici koja je, eto, nije dovoljno duboko razumjela.
A kad smo već kod etiketiranja, jer ravnatelj proziva komentatore i novinare, moglo bi se, po istoj logici, primijetiti kako takva reakcija prilično jasno odaje pripadnost jednoj dobro poznatoj ljevičarskoj, jugonostalgičnoj kulturnjačkoj matrici. Onoj koja je, nažalost, i dalje izrazito snažna u kulturnim institucijama i krugovima, i koja uporno nastoji reinterpretirati tamne strane naše prošlosti u prihvatljivijem, estetski uglađenom obliku.
Ideološka sofisticiranost
Jer svesti izložbu na ideološku simplifikaciju je pogrešno. Treba je, valjda, svesti na ideološku sofisticiranost, onu u kojoj se totalitarni režim spominje, ali mu se uporno izbjegava dodati ono što mu povijesno pripada: da je bio neprijateljski i zločinački, osobito prema hrvatskom narodu.
A posebno je zanimljiva nova dimenzija obrane: izložba je, kaže se, posvećena žrtvama totalitarnih režima, pa se sada toj posveti pridružuju i “žrtve novinarstva”. Doista impresivno zvuči olako proširenje kategorije žrtava, od stvarnih stradalnika represije do kritičara izložbe.
Gotovo da u reagiranju nedostaje fusnota: “žrtve interpretacije”.
Ako je, pak, cilj bio “staviti u prvi plan političku stvarnost”, ostaje neugodna praznina: gdje su u toj stvarnosti politički progoni, zatvaranja i mučenja? Gdje su likvidacije političkih neistomišljenika na brojnim križnim putevima? Gdje su ubojstva emigranata, narodnih neprijatelja i protivnika režima, koja su trajala sve do 1989.? Gdje je barem djelić onoga zbog čega se ta konstrukcija na kraju raspala i to u krvi?
Selektivna „složenost“
Ako je to “složenost”, onda je riječ o vrlo selektivnoj složenosti.
Ironija je potpuna i na jednoj drugoj razini: ako je izložba doista tako pažljivo koncipirana i povijesno odgovorna, kako to da na njoj nije bilo predstavnika hrvatskog veleposlanstva u Berlinu? Ta šutnja i izostanak možda govore više od bilo kakvog kustoskog teksta i obrazloženja. Možda ni oni nisu uspjeli dokučiti tu razinu “kontekstualne dubine”, ili su je, naprotiv, itekako dobro razumjeli.
A za kraj, mala misaona vježba: kakva bi bila reakcija kada bi se, primjerice u Zagrebu, organizirala jednako “kontekstualna” izložba o kulturnom doprinosu Josepha Goebbelsa? Bi li i tada govorili o složenosti, kontekstu i pogrešnom razumijevanju publike ili bi granice tada odjednom postale kristalno jasne?
Ublažavanje komunističkog režima
I tako se ponovno vraćamo na početak: problem nije u tome što je nešto pogrešno interpretirano, već u tome što se nešto neprihvatljivo pokušava reinterpretirati do neprepoznatljivosti.
Jer kada se simbol totalitarnog komunističkog režima, koji je nanio toliko zla hrvatskom narodu, ublažava i promovira pričom o “umjetničkim slobodama”, kada se zlo i zločini prešućuju, a kritičare proglašava “žrtvama vlastitog nerazumijevanja”, tada više ne govorimo o nikakvoj izložbi.
Govorimo o pokušaju da se povijest još jednom uljepša, prepakira i pod krinkom kulture plasira kao nešto što nikada nije bila. To je pitanje odnosa prema vlastitoj prošlosti — i spremnosti da se ona prikaže cjelovito, a ne selektivno, uljepšano i prilagođeno suvremenim kulturnim narativima.
Fenix-magazin/MD/Petar Škorić
