Dan obilježavanja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske najznačajniji je datum moderne hrvatske povijesti te prigoda za obnovu spomena i promišljanje o prošlim događajima u želji za promicanjem budućnosti iz perspektive sadašnjosti.
Piše: Doc. dr. sc. Ivan Bulić
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske zbilo se u razdoblju velikih promjena prouzrokovanih padom komunističkog sustava na europskom tlu. Kao i u svim velikim promjenama u stvaranju nove političke, gospodarske i društvene strukture put je bio dug i težak.
Nakon radosti poradi pobjede nekomunističkih stranaka na slobodnim izborima 1991. godine došlo je do otpora prema demokratskim promjenama od strane pobornika komunističke ideologije i velikosrpstva koju je podržavala tadašnja savezna vojska. Takve odnose je sveti papa Ivan Pavao II opisao riječima: „Ono što se događa u Jugoslaviji nije dostojno čovjeka, nije dostojno Europe“.
Dakle, međunarodnom priznanju prethodio je rat, napad na hrvatske gradove, protjerivanje 200.000 nesrpskog stanovništva, razrušene obiteljske kuće i sakralni objekti. U tom su razdoblju mladi hrvatski branitelji izlagali svoje živote da obrane svoje najbliže i rodnu grudu. Nisu otišli ratovati u tuđe zemlje već su branili svoje.
Poradi takvih okolnosti, a u uvjetima kada se i sama Europa institucionalno i geopolitički mijenjala bilo je želje i razuma, posebno primjerom Svete Stolice i SR Njemačke da se priznanjem ostvari mir. Tako će se kasnije onodobni ministar vanjskih poslova SR Njemačke Hans Dietrich Genscher prisjetiti „kako je priznanje trebalo biti i ranije“, a Sv. Stolica je na različite načine pokušavala iznaći načine za priznanjem kao sredstvom za ostvarenjem mira. Stoga je u jednom trenutku diplomacija Sv. Stolice nastojala organizirati zemlje Južne Amerike u priznanju Hrvatske i Slovenije zbog različitih otpora koje su se u konačnici uz diplomaciju SR Njemačke uspjeli nadvladati konačnim priznanjem.
Argumentacija Sv. Stolice i SR Njemačke očitovalo se u činjenici kako je otvorena agresija protivna svim međunarodnim ugovorima te kako nije moguće silom nametati bilo koji poredak suprotan volji naroda jer ako su čak i jugoslavenski komunisti predratnu Jugoslaviju nazivali tamnicom naroda paradoksalno je da su je i oni sami pretvorili u istu takvu tamnicu narodu te u konačnici i stratištem. Dobro je napomenuti kako je Sv. Stolica ovim priznanjem prekršila svoju dugogodišnju praksu jer prilikom međunarodnih priznanja Sv. Stolica oduvijek je postupala suzdržano u smislu da priznanje obavi među zadnjim, a kod međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bila je prva. Dakle, predstavljalo je to proročku gestu pape Ivana Pavla II sa svrhom uspostave mira i zaustavljanja rata te ciljem da ljudi žive u miru izgrađujući bolje sutra.
Cilj se odmah očitovao. U konačnici je Republika Hrvatska nastavila svoj povijesni hod te postala članicom Europske unije. Stoga je za ovu prigodu dobro podsjetiti na posljednji izjavu nedavno preminulog predsjednika Europskog parlamenta gospodina Davida Sassolia : „Jako je teško izgraditi demokraciju, ali ju je jako lako izgubiti ukoliko se ne brinemo za nju. Priroda demokracije se u svojoj biti temelji na povjerenju građana u vlastite institucije. To povjerenje mora se obnavljati svaki dan“.
U navedenom duhu čestitam hrvatskim građanima koji žive u Saveznoj državi Sjevernoj Rajni Vestfaliji ovaj spomendan te ih istodobno pozivam da u duhu spomenute izjave i nadalje nastave činiti dobro te svakodnevno obnavljati svoju vjeru i privrženost Republici Hrvatskoj.
Fenix-magazin/SIM/ Doc. dr. sc. Ivan Bulić
