Odmah poslije proglašenja Kolinde Grabar Kitarović za novu predsjednicu Hrvatske po društvenim mrežama, među pojedinim medijima, pa i političarima krenule su priče i izjave kako je “presudila dijaspora”. Međutim, čak je i SDP priznao da je Kolinda Grabar Kitarović dobila izbore za otprilike 3 tisuće glasova više u Hrvatskoj. No, to i nije zapravo važno. Jesu li presudili Hrvati u iseljeništvu ili Hrvati u domovini, iseljeništvo ne smeta toliko koliko vječna podjela na “mi i oni”, “Hrvatska i dijaspora” koja se godinama vrti ukrug.
Ne smiju nas dijeliti niti zbog ljevice ni desnice
Optužbe da su “presudili” nečemu što se događalo u Hrvatskoj, iseljeništvo je shvatilo kao da su uzurpatori tuđih prava te kako su njihovi glasovi uzurpirali nešto na što nemaju pravo. A to je zaboljelo.
Svjesni su da bi ljevica rado ukinula pravo glasa Hrvatima u iseljeništvu samo iz razloga jer ih većina glasuje za desnicu. No, gdje je onda demokracija s kojom se Hrvatska tako rado diči? Zar svi mi nemamo pravo dati svoj glas kome želimo i reći naglas, što želimo? Kako ćemo to učiniti ako nas podijele?
Hrvati u BiH su u ovim izborima, a vjerojatno će tako biti i u narednim parlamentarnim, mogli glasovati samo na četiri mjesta u cijeloj državi. Hrvati u Njemačkoj u pet konzularnih predstavništva, u Švicarskoj i Austriji na još manje. Time se stvara privid da se Hrvatima u iseljeništvu dalo pravo glasa, a zapravo većina ga fizički ne može ostvariti jer do svojih konzularnih predstavništva moraju putovati i do nekoliko sati. Gdje je i tu demokracija?
Politika opasno iseljeništvo dijeli i udaljava od domovine
No, to još uvijek iseljeništvo ne boli toliko. Boli ih više ta nepotrebna podjela “Hrvatsku i dijasporu”. Opasna je to podjela jer zbog svog stava, svog mišljenja, moraju riskirati da ih se udalji od institucije države, od domovine.
Ovi su predsjednički izbori bili test i za domovinu i iseljeništvo. Povratili su nacionalni naboj među Hrvatima i u domovini i iseljeništvu, slično kao devedesetih. Svi su se ujedinili za domovinu. Ali, bez obzira na rezultate u predizbornoj kampanji i animozitet pojedinih političara, Hrvatska ne bi smjela dopustiti nikakve podjele. Niti na Kolindine i Josipovićeve sljedbenike, niti na Hrvate u domovini, BiH-i ili iseljeništvu. Zar nismo svi Hrvati, zar svi isto ne volimo domovinu, zar se svi jednako ne ujedinjujemo u njenim važnim trenucima, pa čak i onim sportskim, navijačkim, zar se svi jednako ne osjećamo Hrvatima?
Može li se Hrvat u iseljeništvu osjećati više Hrvatom jer pati za domovinom u većoj mjeri nego onaj koji u domovini živi? Ne može. Može li se Hrvat u domovini osjećati manje Hrvatom jer iz domovine želi otići jer u njoj ne vidi priliku za bolji život? Ne može. Zašto onda podjele? Zbog ljevice i desnice? Ma koja vlast bila, Hrvati se ne smiju dijeliti. Ako se nisu dijelili ni u najtežim, onim ratnim trenucima Hrvatske zašto ih se sada dijeli?
Ugledni dr. Marc Gjidara, predsjednik Predstavničkog Vijeća Hrvatskih Ustanova i Zajednice Francuske, ugledni francuski profesor hrvatskog podrijetla i jedan od najcjenjenijih stručnjaka za francusko – hrvatske odnose često ukazuje na nepravdu koja je učinjena hrvatskom narodu u iseljeništvu zbog neusklađenosti hrvatskog zakona, pogotovo onog o boravištu i prebivalištu s praksom u zemljama Europske unije te njenom pravnom stečevinom. Takvim je zakonima, kaže on, cijela jedna skupina državljana diskriminirana, lišena svojih političkih prava općenito, te isključena iz političkog i društvenog života zemlje. Zašto to nitko u Hrvatskoj od aktualne vlasti ne čuje i sve to dopušta?
Marijana Dokoza
