Priča „srpskog sveta“ kako su Marin Držić i Ivan Gundulić srpski pisci, kao i mnogobrojni komentari na tu opasnu izjavu, podsjetiše me na jedan nedavni događaj u Dubrovniku.
PIŠE: Dr. fra Luka Marković
U svibnju te godine organizirao je Odjel za strane djelatnike u Biskupiji Münster sedmodnevno putovanje po Hrvatskoj. Bilo je to jedno od uobičajenih studijskih putovanja po Europi s ciljem upoznavanja država i njihove kulturne baštine. U grupi koja se našla u Hrvatskoj, bilo je djelatnika iz nekoliko prekooceanskih država, s četiri kontinenta (Azija, Afrika, Južna Amerika i Europa). Smještaj u hotelu u Trogiru je bio vrlo ugodan. Posjete Zadru, Splitu, slapovima Krke i nekim drugim mjestima protekli su na veliko zadovoljstvo sudionika studijskoga putovanja. A onda se dogodio Dubrovnik.
Na ulaznim vratima Grada (tako Dubrovčani s velikim “G” nazivaju svoj grad, op. FM) dočekala nas je voditeljica koja nam je trebala progovoriti o kulturi i povijesti tog prekrasnoga grada kojim se ponosi ne samo Hrvatska nego i čitava Europa. Obratio sam joj se na njemačkom sa željom da i drugi sudionici mogu razumjeti o čemu govorim.
Vodička u Dubrovniku govori neistine
Nakon nekoliko minuta shvatio sam da voditeljica nije znala da u grupi ima Hrvata. Zaključio sam to već nakon nekoliko njezinih uvodnih rečenica. Naime, gospođa se potrudila, na moje zaprepaštenje, pojasniti kako se u Dubrovniku donedavno nije govorilo hrvatski, te da se to čini tek u zadnje vrijeme. Poželio sam reagirati odmah, primijetivši kako me poznanice i poznanici gledaju s velikim iznenađenjem. Pa ipak suzdržao sam se puštajući je da i dalje govori, čekajući svoj trenutak. Nakon nekog vremena našli smo se u blizini starogradske-lučice.
Gospođa se zaustavila i po prvi put spomenula da je početkom devedesetih u Dubrovniku bilo rata. Pokazala je rukom gore prema brdu i rekla kako su s njega pucali „jedni“, dok su ovi „drugi“ dolje uzvraćali. Pomislio sam kako je došao pravi trenutak.
Umjesto da je suočim s njezinim bezobrazlukom na kraju, rekao sam joj na njemačkom da bi bilo dobro da nam pojasni tko je pucao odozgor, napadao grad, a tko se branio odozdol. Pogledala me je sumnjičavo, sluteći nešto, i odvratila kako to nije važno. Gotovo sam se izderao na hrvatskom upozoravajući je kako je vrlo važno, jer ovi ljudi u grupi imaju pravo znati da su s brda pucale crnogorsko-srpske četničke horde i JNA po civilnom stanovništvu hrvatskoga grada. Potpuno izgubljena prekinula je vođenje uvjeravajući kako je to sve što je imala reći. Nestala je poput vjetra.
Razlog za opreznost
Kad sam pojasnio prijateljima zbog čega je odjurila, krenuli smo prema franjevačkoj crkvi. Odveo sam ih na grob Ivana Gundulića, oca dubrovačke i hrvatske književnosti, kako bi im pojasnio da je taj slavni Dubrovčani već prije nekoliko stoljeća pisao na hrvatskom jeziku, a ne talijanskom ili srpskom. Istina, Dubrovnik je danas slobodan hrvatski grad zahvaljujući hrvatskim braniteljima „odozdol“, a ne onima koji su pucali na njega, kako reče zagonetna voditeljica, „odozgor“.
Pa ipak i Dubrovnik i Hrvatska imaju razloga, pogotovo zbog u kontinuitetu prisutnoga destruktivnoga „srpskoga sveta“, biti oprezni. Iako se u Bosni i Hercegovini događaju mnoge neizvjesne stvari koje bude zebnju, ne treba zaboraviti na ono što se zbiva Dubrovniku iza leđa.
Pad Crnogorske vlade, koju je na čelo države doveo „pravoslavni srpski svet“, mogao bi dovesti do velikih nereda u blizini Dubrovnika. Nitko ne može sa sigurnošću reći da se formiranjem nove državotvorne vlade u Crnoj Gori neće „dogoditi narod“, po istom receptu po kojem se dogodio i u Hrvatskoj početkom devedesetih. Što više, najvjerojatnije će se dogoditi. Oni kojima nije bio dobar premijer Krivokapić, kojega su na vlast dovele iz Beograda dirigirane „litije“ , neće zasigurno prihvatiti one koji će raditi na stabilnosti države Crne Gore. Pobuna Srba u većinskim općinama može blokirati Crnu Goru, što više gurnuti u građanski rat. A Dubrovnik je tako blizu Herceg Novom u kojem su Srbi, zahvaljujući doseljenicima iz BiH, postali većinom.
Neki ne mogu pržaliti Jugoslaviju
Razlog više za brigu treba biti i to da u Hrvatskoj još uvijek ima puno onih koji ne mogu prežaliti Jugoslaviju i „stara dobra komunistička vremena“ kada su postojale samo dvije vrste Hrvata, oni „loši“ koji nisu bili odani Titu i Partiji i oni „dobri“ koji nisu željeli čuti ništa o poslijeratnim zlodjelima partizana i Brozovom diktatorskom i rasipničkom životu.
Oni „loši“ su i danas u lošijoj poziciji, jer se „dobrima“ gleda kroz prste. To da su dvojica ljudi u Zadru bila zatvorena zbog beznačajnih izjava ili napisa o Plenkoviću, a da je na slobodi ostao jedan koji se divi vremenima u kojima su ubijani svećenici, govori puno o tome da u Lijepoj našoj puno toga nije na mjestu.
U pravim demokratskim državama smatralo bi se onu dvojicu desnim lakrdijašima, ali bi zato onaj koji se divi vremenima u kojima se nedužne ubijalo završio na sudu. Nažalost, u Hrvatskoj je drugačije. U njoj se smije pljuvati po žrtvama Vukovara bez ikakvih posljedica, ići na dernek Dodiku u Banja Luku ili čak izjaviti kako je izdajica svaki koji glasa protiv sankcija Dodiku, čovjeku koji još uvijek govori o milijun srpskih žrtava u Jasenovcu.
Nestajanje Hrvata u BiH
Što se događa s hrvatskim društvom i politikom? Je li doista došlo vrijeme ludila ili se radi samo o dobro uvježbanoj igri? Hrvati u BiH se danas nalaze u vrlo nepovoljnom položaju, stiješnjeni između srpskog hegemonizma i bošnjačkoga unitarizma. Prijeti im opasnost da nestanu. Ostvare li Srbi svoje snove, ode Posavina u kojoj je nekada živjelo više Hrvata nego u čitavoj Hercegovini bez Mostara.
Ostvare li bošnjački unitaristi svoje snove, bit će to u vrlo kratkom vremenu kraj hrvatskoga naroda u BiH. Iselit će se i ono malo naroda što je preostalo. A što rade predsjednik i premijer Hrvatske? Svađaju poput loše odgojene djece, zaboravljajući da vrije, ne samo oko Ukrajine, nego i oko Hrvatske, u Crnoj Gori i BiH. Ako se radi o pogrješkama i oholosti, vrijeme je za otrježnjenje.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. fra Luka Marković
