„Ludilo je neprestano ponavljanje jedne te iste stvari uz očekivanje drugačijih rezultata.“ (Albrt Einstein)
U ovih više od petnaest godina naša kasta na vlasti ponavlja barem deset puta preko slikoglasa („državne“ katedrale hrvatskog propuha od raznoraznih tucizuba i prdikoza lukavom infiltracijom) riječi: mi ćemo, …….(dalje poštovani i dragi ljudi rečenicu nadopunite bilo kojim riječima, pogriješiti ne ćete). Još ni jednom od ni kojeg nositelja prava i dužnosti visokih državnih dužnosnika kao ni od lokalnih samoupravnika i moćnika nisam čuo riječi: mi jesmo ili barem jesam.
Kada mi je, sada pokojni nastavnik, prava ljudina kako bi mi seljaci kazali, Boris Miodrag, predavajući predmet Osnove imovinskog prava, govorio o pojmu države u kratkim crtama je rekao koja su tri osnovna elementa da bi ona imala taj karakter odnosno bitne oznake državnosti. Prvu sastavnicu čini narod, drugu teritorij, a treću vlast odnosno pravo kao pisanu, običajnu ili presedansku normu.
Kao narod stari smo desetak milenija, nekako oko prvog stoljeća skrasili smo se na ove Dinarske prostore, dočim ovo treće nemamo ni dandanas.
Superanus (suverenitet) naše domovine još uvijek počiva na mnogim „Očevima domovine“ dočim majku domovinu nikako da pronađe, premda je majka predmijevano uvijek poznata.
Pojam države
Očekivati da će ITCY ići mimo i iznad postavljenog zahtjeva u ovom slučaju tužbe protiv vinovnika doslovno Pothvata KLAONICA 2, a prepustiti vrhovnu, neograničenu i nedjeljivu državnu vlast tj. unutarnji suverenitet tuđincu nije ništa nego ludilo koje našu državu pretvara u Šešeljgrad. Ako državna vlast ima neku drugu veću vlast ona to onda nije jer njeno vršenje ima ograničenje premda se prikazuje kao izabrana narodna vlast. Najviši oblik suverenosti odnosno vrhovne vlasti, još od francuskog juriste i filozofa prof. Jean-a Bodina-a (16.stoljeće) jest donošenje ustava i zakona te ostalih državnih akata potom vojne uprave, policije, carine itd. Empirizam vlasti u vidu znakovlja, himne, zastave, grba i slično ima samo simboličku vrijednost.
Bitni prijepori i kritike uvijek se temelje na odnosu javna vlast-civilno društvo i na međunarodnome pravu. Sjećamo se, dragi ljudi, da smo učili iz Marksizma i TIPSS-a da je glavni cilj komunista odumiranje države kao aparata sile u rukama vladajuće klase. Kaponje te ksenofobije Marx i Engels civilno društvo su kratko i jasno nazivali pokvarenim društvom, a Hrvate smećem koje treba iskorijeniti!?.
Još nitko pa ni „čuvari tekovina narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije“ i/ili provoditelji pretvorbe i privatizacije, posebice za vrijeme Hrvatskog obrambenog rata, nije stvorio državu bez suverenosti. Najdalje, vjerovali ili ne u tome je najdalje otišao njemački Reich koji je preko kneževina po federativnom načelu bio ujedinjen u Njemačko Carstvo. Prilikom tkz. procesa razdruživanja sa SFRJ i smjernicama prvog Općeg sabora HDZ-e, imali smo alternativu: konfederativno uređenje bila je jedna mogućnost, no narod je plebiscitom izabrao razlaz kao drugu mogućnost.
Dok je narod osakaćen i potlačen, opljačkan i prevaren, zaboravljen i napušten, utučen i beznadan, gladan i prevaren vidao rane, neke će zacijeliti samo smrću, sanjajući nedoživljen san o svojoj slobodnoj Hrvatskoj dotle je ubačena orjuna preuzela svu vlast i provodila Srpsku (velikosrpska ne postoji o. a. ) politiku, koja se i u slučaju tužbe za genocid očitovala po mom skromnom znanju u potonjem:
Ni u kom slučaju se nije smio mijenjati pravni subjektivitet na strani tuženika
Dobre smjernice, u prvom redu prof. dr. Zvonimira Šeparovića nisu se smjele mijenjati, već je valjalo samo supsidijarno i/ili solidarno navesti kao tuženika Republiku Srbiju i Crnu Goru te potom Republiku Srbiju i Republiku Crnu Goru. Dakle, kao prvotužena je morala ostati SR Jugoslavija.
Zašto? Zato što za to nije bilo ni pravne ni činjenične osnove. Naime, tek Ustavnom poveljom od 14. ožujka 2002. godine, države Crna Gore i Srbije koja uključuje autonomne pokrajine Vojvodinu te Kosovo i Metohiju, pod međunarodnopravnom administracijom povelje 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, došlo je do modifikacije odnosa Srbije i Crne Gore. Tada su, ovo je bitna činjenica, Narodna skupština Republike Srbije, Skupština Republike Crne Gore i pazite (!?) Savezna skupština SRJ (Socijalističke Republike Jugoslavije) zajednički donijeli Ustavnu povelju državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Tek tada savezne institucije (Savezna uprava carina, Narodna banka Jugoslavije, Savezni devizni Inspektorat, Savezna agencija za osiguranje depozita, Savezna komisija za sprečavanje novca i Savezna komisija za vrijednosne papire) formalno, a u roku od manje od mjesec dana, postaju zajedno s trideset saveznih ministarstava, sekretarijata, zavoda, direkcija i agencija, državni organi Srbije. Nadalje, jako važno, svi dosadašnji stanovnici SR Jugoslavije zadržati će republička državljanstva, ali i dobiti savezno državljanstvo Srbije i Crne Gore.
Prvotužena je morala ostati SR Jugoslavija
Uzgred rečeno, protiv te Ustavne povelje bili su zastupnici oporbe (socijalisti S. Miloševića, Jugoljevica Mirjane Marković i radikali Vojislava Šešelja tj. danas službena vlast republike Srbije). Demokrati Vojislava Koštunice bili su pobjednici donošenja navedene povelje. Naravno, Savezna skupština, Vlada, Savezni sud i savezni ustavni sud kao i Vojska Jugoslavije, koja se odmah imala u roku od mjesec dana (što je i učinjeno) transformirati u Srbije i Crne Gore, nastavili su nesmetano raditi. Valja dati napovid, da su gotovo u cijelosti sva materijalna i borbena pokretna dobra oružja i oruđa kao i živa sila tj. ljudi završili u Srbiji i Crnoj Gori.
Personificirajmo to na fizičku osobu. Zamislite da svi osuđenici kod nadležnog upravnog tijela promijene svoje ima i prezime pa temeljem toga osnova budu pušteni na slobodu jer oni više nisu ti koji jesu!? Upravo to je učinio pravni tim Vlade RH-e! Gdje to sad našim ekspertima nestane Ustav iz 1974. godine, u kojem je pisalo da je SRH-a država i na koji se pozivaju i danas laprdajući da je na njemu stvorena naša Republika Hrvatska, a da je Hrvatski oslobodilački rat samo brusni papir!?
Jesu li sada oni koji su izmijenili pravni subjekt tuženika, eksperti ili državni veleizdajnici?! Prosudite po zdravom razumu i savjesti sami, hvala.
Ni u kom slučaju se nije smjelo odustati od unakrsnog ispitivanja
Osnovna razlika i kičma dokaznog postupka u odnosu na naše procesnopravne radnje i anglosaksonskog prava leži upravo na tome. Da ne bih prepričavao koliko je to važan segment dokazivanja i dokaznog postupka upućujem na proces našim generalima, posebice Gotovini i Markaču i na sve ono što je u tome učinio odvjetnik gospodin B. Mišetić.
Realno gledajući, bez ovog dijela dokaznog postupka šanse za uspjeh i ne postoje. Nema sumnje, bio je to bjanko potpis na predmetnu presudu.
Ne korištenje činjenica navedenih u postupku Bosne i Hercegovine u već presuđenoj stvari po istom pitanju
Nisam ni u jednoj spoznaji čuo ni pročitao da se iz tog predmeta uzelo išta što bi nam moglo koristiti, a niti je itko zatražio pomoć od susjedne države, a kamo li eksperata međunarodnog prava. Iz navedene presude jasno se moglo vidjeti što se uzima u obzir, a što se odbija kao neosnovano.
Naprasno izbacivanje profesora Mirjana Damaška
Ne samo da je protivno dobrim uzusima Odlukom Vlade RH-e, ovaj emeritus međunarodnog prava s prestižnog sveučilišta Yale, izopćen kao član i čelnik vladinog pravnog tima već ga se oklevetalo kao dezertera. O svojoj smjeni on je saznao iz novina, a svi oni koji su slušali Radio Zagreb prvi program emisiju U mreži prvog, dana 3. veljače 2013. godine u 7 sati i 30 minuta, čuli su eklatantan primjer klevete iz ustiju naših bivših ministara pravosuđa ( Ingrid Antičević Marinović, Dražen Bošnjaković i Vesna Škare Ožbolt) koji su iskazali da je on samovoljno napustio mjesto vladinog pravnog zastupnika.
Koliko mi je poznato još nije dobio odgovor od ministra pravosuđa Orsata Miljenića na svoj upit. Izuzetno ozbiljan stručnjak kakav već jest, kako ističe zbog pijeteta prema onima koji su u ratu izginuli ili propatili nije se upuštao u medijsko eksponiranje. Totalno diletantski, bilo je na to mjesto dovesti profesoricu Vesnu Crnić Grotić koja je svoj pravni opus najbolje pokazala u slučaju akcije za promjenu Ustava radi spašavanja Perkovića i inih zdravodrugova i proizvodnje plugova za vole bez škole, poznavanja Ustava i Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske, Obiteljskog zakona i niz drugih kamikaza znanja. Kako niti ono što predaje ne poznaje (profesor je glup kad ne zna, a učenik/student kad ne nauči o. a.) nije se moglo očekivati savladavanje nepoznate materije. Začudo, država je imala još jedno veliko ime i eminentnog stručnjaka Međunarodnog javnog prava i člana Međunarodnog suda još iz doba bivše države, emeritusa, Vladimira Đuru Degana i nitko ga se nije sjetio!? Zar je njegovo rođenje u Bosni ponosnoj, kolijevki osamdesetpostotnog stanovništva današnje naše domovine, bio razlog obligatornog izuzeća!?
Papagajsko ponavljanje od Vlade, Predsjednika i ministrice Vanjskih poslova o mogućem povlačenju tužbe
Od dana 2, srpnja 1999. godine, kada je pokrenut postupak protiv SRJ (ne RS) pred Međunarodnim sudom pravde zbog kršenja UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, počinjenih tijekom Hrvatskog obrambenog rata gotovo na play back se ponavlja ta mogućnost. Kako se radi o čistoj slobodnoj dispoziciji odnosno raspoložbi, koja će to “budala“ ulaziti u međusobne odnose s kojim je ta ista država zadovoljna i koja stvarne namjere otkriva i prije „Posljednje večere“!?
Uostalom, suci su bili poznati odavno pa koje je to bilateralne susrete odgovorno osoblje vanjske i unutarnje politike organiziralo po tom pitanju bilo kojim diplomatom tih zemalja!?
Nasuprot navedenog, dilalo se povjerljive dokumente, a neki zapečaćeni nisu se uopće ni koristili!? Naravno intenzivitet se uglavnom odnosio na susrete dragovoljaca s Grbavice i Antina, a moguće je i za pripomoć fondu Kapetan Dragan!? Prenuli ste se, ne znate za Fond Kapetan Dragan!?
Ovaj fond je osnovan još 1993 godine, eto vidite što su jake naše sigurnosno obavještajne službe i diplomacija, bistri ko rosa u podne!
Ne selektivno prikupljanje dokaza
Republika Hrvatska je nastala državom 25. lipnja 1991. godine, svake godine na 25. lipnja slavimo Dan Državnosti zar ne (!?), a ne kako to tvrdi Ustavni sud i u slučaju Glavaš, 8. listopada 1991. godine. Kroz pet godina trajanja Hrvatskog obrambenog rata, genocidna namjera najbolje se ogleda upravo u fizičkim likvidacijama. Usporedite ove brojke sa strukturom nacionalnog stanovništva po mjestima zločina biti će vam sve jasno.
U agresiji na hrvatsku ubijeno je 7263 civila i 6891 vojnika od čega preko 600 maloljetnih branitelja. Polovica civila bila je starija od 60 godina, a čak 3182 osobe bile su žene (!?) i civilne osobe, ubijeno je 345 djece, a 108 osam ostali su trajni invalidi, bez jednog roditelja ostalo je čak 4285 djece, a 219 bilo je zatočeno u logorima! Ranjeno je bilo 1184 djece odnosno više od 12% svih ranjenih činila su djeca. Primjera radi kažimo što se to desilo u Saborskom. Jugovojska u selo je ušla s 40 tenkova i cca 900 vojnika te toga dana, 12. studenog 1991. godine, ubila 28 civila pred svjedocima (14 ustrijeljeno, 7 živo spaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno, a samo jednu osobu ubila je granata). Od tog broja bilo je čak 11 žena!.
Kronologija sveukupnosti razaranja sa zapisnicima, očevidima i tužbama tijela kaznenog progona uglavnom nije priložena dočim se gro podataka sastoji od policijskih bilješci što je šlampavost za ne povjerovati, da vam pamet stane. Ni u našem pravu policijska bilješka nije dokaz. Ponovit ću i ovdje, dokazi su iskazi o činjenicama, a nositelji dokaza mogu biti fizičke osobe kao i različite tehničke stvari kako za neposredne tako i za posredne kao i za njihovo neposredno i posredno izvođenje.
Protežiranje novog bratstva i jedinstva u novoj tvorevini „region“ i globalna geopolitika
Kako u svakom pravu ima dosta politike tako je bilo i kod ove odluke ICTY-a. Po predaji, kada je zatočen Aleksandar Makedonski, pkoji je proživio koji mjesec više od Krista, bilo je i niskih pitanja. Na pitanje komu ostavlja svoju divu Roksanu, neki tvrde da je rodom bila Hrvatica, odgovorio je, jačem.
To se najbolje oslikava u tvrdnji, ako je to dobro prevedeno, da dok Srbija nije prihvatila predmetnu Konvenciju, ista nije ni mogla biti pozvana na nju. Smiješno jer ispada da se prije u ime te iste Konvencije moglo nesmetano ubijati!?
Zatim, nema sumnje da je jedan od primarnih zadataka ulazak Srbije u NATO Savez, a po malo se osjeća i miris uzdarja za nezavisnost Kosova te opravdano jače autonomije Vojvodine. Naša vlast kojoj je na srcu „region“ mora biti udaljena od naše domovine Hrvatske, istinom o zločinima koji su počinjeni krajem 20. stoljeća i ranije bilo od koga (zašto se može prekopavati Sobibor, a ne može Jasenovac i ino o.a.), nultom tolerancijom prema korupciji i gospodarskom kriminalu jer se samo tako može ugledati svjetlo na kraju tunela. Tek tada možemo govoriti o međusobnom oprostu, pomirenju i napretku u ekonomskom pogledu jedine nam domovine.
Zabraniti ulazak Srbije u NATO
Cerekanje službene vlasti RH-e i RSrbije nije ništa drugo nego „sporazum“ labuda, raka i štuke. I umjesto da se vlast izdigla u teškom poratnom vremenu iznad ideoloških uvjerenja i krene biti jednaka i pravedna prema svima, ćirilicu ističe kao životni problem i osnov nemogućnosti vlastite opstojnosti!? Nije li to svjesni mig međunarodnoj zajednici, a time i mig ICTY-u da je srpska etnička zajednica dogovorni „žandar na balkanu“!? Ovime su se naravno prekršila temeljna ustavna prava da se vlast konstituira na temelju jednakopravnosti i jednakog položaja svih državljana, a što je još gore jedan broj državljana ima pravo biti u vlasti i na bazi svoje etničke pripadnosti dočim drugi idu na zbirnu listu etničke manjine.
Što kriti da srpska etnička manjina ima pravo na tri direktna zastupnika, dakle isto pravo kao i preko 450 tisuća državljana Hrvatske koji žive izvan Hrvatske. Je li to privilegirano državljanstvo prosudite sami i je li kroz svu vanjsku i unutarnju politiku bacanjem spinova, pa i oko prometnih znakova, službena vlast bila usredotočena upravo na to umjesto da se uhvatila u koštac povijesno važnog postupka koji nas je itekako skupo koštao (neki vele da je od trideset i koji milijun trećina išla na naš pravni tim, a mogla je presuda biti i osnov za sukcesiju ex SFRJ!?.
Svakako na presudu su utjecale i neke geopolitičke promjene, u prvom redu interesi SAD-a kao i druge okolnosti, no presuda ima i jednu ohrabrujuću poruku za Hrvate.
Začepljene su primitivne srpske priče i dokazano je da se Srbi stide i boje vlastite kuće, čime im se stavlja zabrana uređenja tuđe. Podredno u obrazloženju presude, prema onome što je sada javno dostupno, dokazano je da je Titina armija pod rukovodstvom partije počinila zločine sa svojstvima genocida po Hrvatskoj, posebice u Vukovaru. Naravno, mrtvima se ne može suditi, ali živima se mora suditi. Točno se zna tko je bio Vrhovni zapovjednik te JNA u vrijeme opsade i razaranja Vukovara i drugih područja Hrvatske, dapače na toj dužnosti je ostao preko mjesec dana od pada Vukovara, nakon čega je zbačen i oduzeta su mu prava u daljnjim postupcima s postrojbama JNA kada je JNA i de facto i de iure postala Srpska armija.
Buđenje
Dakle, htjeli ili ne htjeli, gospodine Državni odvjetniče RH-e Dinko Cvitan, temeljem samih tvrdnji iz presude Visokog Suda Pravde i drugih dokaza mora se upriličiti takvo suđenje u interesu naših budućih odnosa sa Srbijom i našim izdajnicima da se zna da je Titina armija bila zločinačka organizacija, a komunizam totalitaran sustav za zaglupljivanje, koji su duboko okrvarili našu domovinu i sve učinili da sruši našu Republiku Hrvatsku.
Ova presuda je presuda svim vodećim mitisekunemima i brana mogućnostima i tvrdnjama da optužuju Hrvatsku da su činili drugima zlo te da je Oluja u pravnom smislu bila obrambena operacija koja je definitivno oslobodila i afirmirala hrvatsku državnu nezavisnost.
Ministar pravosuđa gospodin Orsat Miljenić, opet brani neki novi lex. Perković, pa kaže da su neki svjedoci umrli te da ako Srbija ne bude sudila vrhu JNA da će to učiniti Hrvatska. Dakle, on legalizira kindapiranje Veljka Marića i daje preporuke za buduće otmice hrvatskih branitelja iako zna da mu Vrhovni zapovjednik te zloglasne tvorevine sjedi u vlastitoj kući! Da ima odgovornosti, karaktera, odstupio bi smjesta. Ministre, jeste li na buniki, lakim drogama ili ste speremni za dokrtora Dabu!? Molim vas, gospodine ministre, za Boga miloga, budite ozbiljni.
Vi ste gospodine Državni odvjetniče RH-e prva osoba kojoj je to zadatak i krenite od vrha, a ne visoko rangirana vještica babaroga. Tko je sebe postavio i predstavio kao Titinog nasljednika, po vlastitoj inicijativi, utvrdite i tjednikom „Danas“ Zgb. 17. prosinca 1991. godine te ispitajte sve okolnosti u svezi rada vladinog pravnog tima kojeg je činio i sam Predsjednik države jer su oni za sve ovo navedeno i štošta drugog, svojim položajem, ovlastima, znanjem, pravima i obvezama isto ZNALI ili MORALI ZNATI.
Oni su to i to posprdno, sami potvrdili najčešće izrazom očekivano, jednako smo krivi, igrali smo neriješeno, sada nam je prioritet pronaći nestale i ostale uvrede za pokoj vječni nevinih žrtava i tugu živih. Sve gore od lošeg. Nama malim i običnim ljudima ostalo je samo Noktturno Tina Ujevića i zato gospodine ministre Dinko Cvitan, djelujte odgovorno i smjelo jer kako to ima dvadesetak godina prof. dr. Ivo Biondić ( kojega su tek sada počeli uočavati) reče: „Hrvatska će biti nacija ili je biti ne će“.
Ante Baraba Miš
