Istraumatiziran optužbama zbog “masovnog” glasanja dijaspore na izborima za predsjednika Hrvatske, u nedjelju uoči rukometne utakmice Hrvatska – Njemačka zove me Ivan, moj prijatelj iz Ljubuškog, i preplašeno pita što ako Hercegovci presude pobjednika.
Kažem mu: “Ma, niste nikada odlučivali o tome tko će biti predsjednik Hrvatske pa valjda nećete ni pobjednika u rukometu! Uz Duvnjaka, Cindrića, Horvata i ostale hrvatske porezne obveznike, niste valjda toliki baksuzi da baš vi odlučite dvoboj”.
Kada sam ga uvjerio da mirno gleda utakmicu, pogledam sastav: Igor Karačić, Željko Musa, Marino Marić, Marin Šego, Matej Hrstić, David Mandić, Josip Šarac.
“Nije dobro”, pomislih. Pola momčadi iz Hercegovine. Vidim, Ivan je s razlogom zabrinut. Dok gledam sada već dramatični epski dvoboj, strepim za prijatelja. Boga molim samo da ne presudi neki zalutali metak kauboja iz dijaspore. Posljednje minute.
Uzvikujem poput Mladena Delića: “Ne sam, Karačiću, ti ne pucaj! Asistiraj nekomu tko ima prebivalište u Hrvatskoj. Dodaj Stepančiću!” Ali, ne čuje me. Tvrdoglavi Hercegovac zabija za 25:24.
Pomislih da je još minuta i pol, dovoljno za preokret u kojemu će se zaboraviti Igorova bahatost. Onda još veća nevolja. Ne čuje me ni Lino kako vičem da umjesto Šege na gol stavi Zagrepčanina Ašanina. I onda sve krene po zlu. Međugorčanin se budi dvadesetak sekundi prije kraja i čudesno brani. E, Šego, zar nije bio dovoljan Karačić?!
Sad ste do kraja pokopali Hercegovce. Zar ste baš vas dvojica bez prebivališta, koja niste porezni obveznici, morala presuditi ulazak Hrvatske u polufinale?! Sinoć ste se, recimo, do mile volje mogli ispucati protiv Češke. Za vas su namijenjene takve utakmice na kojima se ne odlučuje. Može li sve to preživjeti moj prijatelj iz Ljubuškog?!
Ponizno ga zovem u ponoć. Čujem, shrvan je! Pravdam se: “Oprosti zbog mojih krivih procjena”. Kaže: “Ma, ne ljutim se, važno je da smo srušili Švabe. Već odavno, otkako su igrali Buntić, Alilović i drugi naši Ljubušaci, naviknuo sam se na optužbe. “Nego”, kaže, “trebalo bi se opravdati argumentima da Hercegovci brane boje dviju država”.
Okosnice i rukometne reprezentacije BiH iz Hercegovine su.
“Budi sretan što si iz Ljubuškog, a ne iz Međugorja. Oni svako malo, uz Šegu, moraju strepiti hoće li njihovi tenisači Marin Čilić ili Ivan Dodig presuditi teniskog pobjednika.
Nije zgodno ni Mostarcima, Čitlučanima, Čapljincima kad za repku igraju njihovi hercegovački NBA košarkaši Bogdanović, Zubac, Bender… Kako je tek Širokobriježanima kada braća Kvesić osvajaju titule svjetskog prvaka u karateu? A tek vatreni. Osobito su u nevolji Livnjaci i Duvnjaci. Njih su Dalić, Šuker, Kovač… stalno gurali u nevolje. Poput Mate Rimca u autoindustriji. Zato, dragi moj ljubuški prijatelju, lako je za sportaše. Mogli bismo ih još stotine nabrojiti.
Nego, nemoj ti naglašavati doprinos Hercegovaca u gospodarstvu, kulturi, a osobito, ne daj Bože, u Domovinskom ratu.”
Umirio sam ga riječima kako se ovi skandali s odlučivanjem pobjednika u sportu neće ni primijetiti jer će ih mediji prikazati kao heroje iz Hrvatske, a da su luzeri ili kriminalci, tek onda bili bi Hercegovci. Kad je loše, umjesto pojedinaca optužuju narod.
Zamišljam Hrvatsku bez Hercegovaca. Malo veća od Slovenije. Prazna. Nogometna, rukometna, košarkaška reprezentacija bez njihovih igrača i izbornika. Nezamislivo. Publika bez njih. Poluprazne tribine. Zamišljam Domovinski rat bez Blage Zadre, Gojka Šuška i tisuća drugih heroja. Hm…
Zamišljam bolnice bez liječnika iz Hercegovine, sveučilišta bez hercegovačkih profesora, fakultete bez hercegovačkih studenata… Zato, velim Ivanu: “Završimo ovu parodiju o pobjednicima”.
A sad ozbiljno. Pitam ga kako izboriti onu pravu pobjedu na najvažnijoj utakmici koju Hercegovci moraju dobiti. A to je baš ona protiv Hercegovaca. Onih koji ih u percepciji predstavljaju. To je njihov kukolj. Glasna manjina bahatih, rigidnih, nesposobnih, primitivnih… Kojih se ponajviše oni srame. Tiha većina dobit će bitku tek kada umjesto njih u RH javnost preuzmu tamošnji ugledni hercegovački profesori, liječnici, znanstvenici, gospodarstvenici, umjetnici, sportaši…
I zato, Karačiću i Šego, Hercegovci su vam do neba zahvalni što ste odlučili pobjednika i njihovu drugu domovinu Hrvatsku odveli na rukometni krov Europe. Učinili ste ih ponosnima i u BiH i u Hrvatskoj. Uostalom, Šego, čudesnom obranom za polufinale pokazao si da si čudo iz Međugorja. Još samo da se dogodi i ono – srušen stereotip o Hercegovcima. Nakon Beča sve je moguće. Čuda se ipak događaju.
Fenix-magazin/Jozo Pavković/Večernji list BiH
