Zadnjih godina, otkad sam se vratio iz Njemačke, naslušao sam se priče o „trulom zapadu“ koji je se odrekao vjere u Boga i kršćanske tradicije. O tome govore često i oni nad čijom vjerom bi se čovjek, ako se uzme njihovo ponašanje u životu, morao ozbiljno zamisliti.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Jer vjera se, kako kaže sveti Pavao, ne mjeri riječima nego djelima ljubavi. Nažalost, vjeru se često poistovjećuje s tradicijom, što za posljedicu ima i to da i oni u čijem se praktičnom životu ne može prepoznati Boga tvrde za sebe da su dobri vjernici. Ponajbolje se to pokazuje u ponašanju ponekih političara, poslodavaca i klerika, kojima su usta puna religije, a Isusovoga Boga nigdje na vidiku u njihovom praktičnom životu.
Borba za ugodan život
Svojevremeno je Martin Luther upozorio na to da čovjek može govoriti o Bogu, ali da je njegov bog ipak ono o čemu je ovisno njegovo srce. Nažalost, srce onih koji tako rado govore o propasti vjere u Boga u zapadnoj civilizaciji je često opterećeno borbom za ugodan život, vlast, politički utjecaj i novac.
Pravdanje zločina
Ruski patrijarh govori rado o Bogu, ali istovremeno opravdava sve ruske zločine u Ukrajini. Nešto slično se događalo i za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH koju su srpski episkopi zdušno podržavali bez obzira na zločine četnika i JNA. Može li se tu doista govoriti o vjeri u Isusovog Boga? Prije bi se moglo reći da se radi o poistovjećivanju onoga što im leži u srcu s Bogom. Srednjovjekovno kršćanstvo je pored mnoštva pozitivnih stvari bilo opterećeno i groznim ponašanjem crkvenih poglavara i klera, svejedno koje vjere, iako su mnogima usta bila puna Boga, onoga Isusovoga, Boga ljubavi. I muslimanski vjerski poglavari u Iranu su, navodno, uvjereni da služe Bogu, čak i tada kad nedužne ljude ubijaju i zatvaraju, jer žele misliti svojom glavom. Ono što je najgore, jest njihovo navodno uvjerenje da to Bog želi. Koji Bog? Onaj kojega su poistovjetili sa svojim željama za vlašću ili onaj koji voli svako svoje stvorenje?
Slično u Afganistanu
Slično je i u Afganistanu i mnogim drugim islamski zemljama u kojima se Boga poistovjećuje s vlastitom slikom o njemu. A Bog je, kako kaže sveti Augustin, puno veći nego što čovjek može shvatiti. Ustvari, tek tada kad čovjek misli da o njemu zna sve, kaže taj slavni filozof i crkveni naučitelj, ne zna o njemu ništa. Zašto? Zato što opterećen željom za vlašću nad drugima previđa Božje želje. Ljudska povijest je ujedno i povijest religija, vjere da postoji netko tko je stvorio svijet i čovjeka, netko tko želi dobro svakom čovjeku, a ne samo pripadniku određene religije ili vjere. Nažalost, antropomorfna slika o Bogu, poistovjećivanje Boga s ljudskim odlikama, vodilo je i vodi još uvijek u vjerske zablude. Religije mogu biti blagoslov za čovjeka, jer ga mogu potaknuti na ljubav, na dobro, ali mogu biti i prokletstvo ukoliko ih se zloupotrebi za ovladavanje drugima, ukoliko ih se poistovjeti s onim negativnim željama koje čovjek nosi u srcu. Nažalost, kroz ljudsku povijest se događalo, a događa se i danas, da se vjeru promatra samo iz tradicijske perspektive, ne uzimajući u obzir činjenicu da postoje ljudi koji se ne deklariraju vjernicima, ali u čijem srcu ima često puno više Isusovog Boga ljubavi nego u srcu onih koji tako gorljivo govore o njemu. Uostalom, nedavno i sam papa Franjo reče da ima „ateista“ koji su bolji ljudi nego neki koji se predstavljaju vjernicima. Tradicija je jako važna za religijski život. Ona obogaćuje čovjeka, nosi ga u izazovnim danima života, ali ne može uvijek biti mjerilo ljudskog odnosa prema onom pravom Bogu. Sa svetim Pavlom bi se moglo reći da nema prave vjere tamo gdje nema ljubavi, pa makar tradicija bujala.
Je li Zapad ‘truo’?
Kriza vjerske tradicije u mnogim zapadnim zemljama ne znači istovremeno i krizu vjere, kao što jaka tradicija u nekim drugim ne znači bezuvjetno i prisustvo prave vjere. Ako se istinska vjera, ona prema Isusovom Bogu, mjeri po ljubavi, moglo bi se reći da Zapad još uvijek nije truo. Što više u mnogim zapadnim zemljama postoje ljudi koji, iako možda ne prakticiraju vjerske rituale, još uvijek razmišljaju o Bogu i smislu života. Dokaz za to jest „djelotvorna vjera“. Malo je država na svijetu u kojima Katolička Crkva pomaže siromašnima u svijetu toliko koliko ona u Njemačkoj. To su dobro iskusili i sami Hrvati, pogotovo za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH, ali i kasnije. Što reći na kraju: niti je Zapad potpuno truo niti Istok u potpunosti na Božjem putu. I jedni i drugi su doista na putu. A kakvim putem koračaju, to može prosuditi samo Bog. U tom kontekstu nije zgorega prisjetiti se priče o Zadnjem sudu, kad na strani bezbožnika završiše „samodopadni vjernici“, a na onoj pravoj „uvjereni grešnici“. Upravo ta priča poziva na ozbiljniji pristup vjeri, vjeri u kojoj se vjernik, bez obzira gdje živi, uvijek iznova preispituje, a manje osuđuje. Uostalom, prosuđivati što je ispravno a što krivo, ne mogu oni koji o Bogu puno govore a malo razmišljaju, jer postoji opasnost da ga se poistovjeti sa svojim željama koje se kriju negdje u dubini pohlepnog ljudskog srca.
Fenix-magazin/MV/ Dr. fra Luka Marković
