Religije mogu opravdati svoje postojanje samo ukoliko u Božje ime šire ljubav i mir umjesto mržnje i nasilja.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Nažalost, gotovo sve religije su kroz povijest, zahvaljujući ljudskoj želji za vlašću nad drugima, zloupotrijebile govor o Bogu. Bog im je često služio samo kao sredstvo do cilja. Tek sekularizacijom, koja je dovela do odvajanjem religije od države, započinje i pročišćavanje vjere od onih nagomilanih negativnih ljudskih sklonosti koje su se često pripisivale Bogu.
Traganje za istinom
Kršćanstvo, koje također kroz svoju povijest nije bilo oslobođeno ljudske želje za ovladavanjem drugim, uspjelo se dobrim djelom osloboditi onoga uvjerenja koje polaže isključivo pravo na istinu. Prihvaćanje znanosti i pluralizma u traganju za istinom, pri čemu se ne odbacuje a priori mišljenje drugoga i drugačijega, transformiralo je kršćansku religiju u onu koja je postala spremna suočiti se s vlastitim promašajima u povijesti, kao i činjenicom da je Bog, kako kaže sveti Augustin, uvijek više od onoga što kao ljudi mislimo i znamo o njemu.
Nažalost, proces prosvjećenja i miroljubivosti nije zahvatio sve kršćane na isti način. Još uvijek postoje u svijetu pored vrlo liberalnih protestanata i one evangeličke grupacije koje isključuju prihvaćanje znanstvenih pogleda na život, ali i dijalog s drugim religijama kao nužnost i preduvjet mira u svijetu.
Svijet pravoslavlja se kroz povijest previše identificirao s onim nacionalnim što ga je vremenom učinilo poslušnom sluškinjom državne i nacionalističke ideologije, pa čak i tada kad je stajala na putu ostvarenja mira i nužnoga dijaloga s drugim narodima i religijama. O tome govori danas na svoj način sprega pravoslavnih Crkava u Rusiji i Srbiji s nacionalističkim ideologijama njihovih naroda.
Dijalog sa znanošću
Katolička Crkva, iako govori o svojem univerzalnom poslanju, ne pokušava danas preodgojiti druge i sugerirati im što je istina. Naravno, to se odnosi na vodstvo Katoličke Crkve, ali ne i na sve članove, pa niti one klerikalne, koji često daju prednost vjerskoj samodopadnosti nego istinskom traganju za istinom i mirom. Pa ipak za razliku od pravoslavlja i islama ne može se reći, globalno gledano, da je katoličanstvo sklono još uvijek apsolutnom posjedovanje istine.
To se pokazuje ponajbolje u dijalogu sa znanošću, shvaćanjem da se kroz suočavanje dva različita pogleda na život i svijet lakše dolazi do istine. Prihvaćena je teza znanstvenika da se niti jednom ljudskom autoritetu, pa niti onome religijskom, ne može prepustiti da odlučuje što je apsolutna istina.
Na taj način stvoreni su preduvjeti za dijalog u kojem religijski predstavnici, prihvaćajući znanstvene činjenice o prirodi i svemiru, mogu upozoravati da apsolutna istina ne leži također samo u materijalističkom redukcionizmu. Na taj način se sprječava gubitak susreta s onim važnim vrijednostima koje se nalaze izvan toga pojavnoga svijeta.
Nažalost, svijet afričkoga i azijskoga islama živi još uvijek u uvjerenju kako je u posjedu apsolutne istine. Što više moglo bi se reći da je današnji islam u tim krajevima daleko konzervativniji nego onaj u prvim počecima. Dok se u osmom i devetom stoljeću, pa i kasnije, vodio dijaloški razgovor s kršćanstvom i židovstvo, ali također i sa znanošću, danas je to nezamislivo u svijetu azijskoga i afričkoga islama. Razlog za to treba tražiti u nepismenosti populacije u tim zemljama, kao i u nedostatku kritičke mase u odnosu na ono što im govore posrednici religije.
Migracijska kretanja
Česte terorističke ispade protiv kršćana u azijskim i afričkim zemljama, kao i pripadnicima drugih religija, treba tražiti u primitivnom uvjerenju tamošnjih religijskih predstavnika da posjeduju potpunu istinu o životu i Bogu. Nažalost, narod u takvim zemljama, pogotovo onaj neprosvijećeni dio, reagira uglavnom prema onome što mu serviraju vjerski predstavnici. Vjerska isključivost, s kojom se danas susrećemo u većini muslimanskih zemalja, nije pogubna samo po ekonomski i civilizacijski napredak tih država, što dovodi do masovnih iseljavanja, nego i po mir u svijetu.
Migracijska kretanja su odlika suvremenoga svijeta. U Europi je sve je više migranata iz islamskih zemalja koji prihvaćaju blagostanje zapadne civilizacije, ali ne i standarde ponašanja koji uključuju toleranciju prema drugima i drugačijima. Jedan od razloga za jačanje rigidne desnice u većini europskih zemalja može se zahvaliti i ponašanju pojedinih emigrantskih grupa.
Jačanje radikalnoga islama, neprosvijećenoga islama, u Europi, može s vremenom dovesti o velikih sukoba. Sekularizirana Europa se danas odnosi na isti način prema svim religijama, dopuštajući im da budu korektor na području etike, tamo gdje postoji opasnost od potpunoga isključivanja vrijednosti koje se nalaze s onu stranu materijalnoga svijeta. Nažalost, pojedini islamski propovjednici u Europi, doseljenici iz azijskih i afričkih zemalja, se ne zadovoljavaju samo s tim. Često sugeriraju mladim ljudima, pa i onim rođenim u Europi, da su posjednici jedine ispravne religije, a time i pogleda na prave vrijednosti u životu.
Proces radikalizacije islama
Strah europskih političara, ili nesposobnost shvaćanja kolika se opasnost krije u takvim stavovima, vodi mnoge Europljane danas u naručje ekstremne politike. To da je danas AFD po broju glasača u Njemačkoj druga stranka, leži u neodgovornom ponašanju politike koja nije učinila puno na integriranju muslimanske mladosti, zaokupljena previše profitom.
Nastavi li se ovaj proces radikalizacije islama u svijetu, pa i u Europi, ne može se isključiti sukob civilizacija. Kad sam prije desetak godina u knjizi „Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije“ progovorio o toj opasnosti, upozoravajući na nužnost prihvaćanja prosvjetiteljskih dostignuća od strane svjetskih muslimana, nisam niti sam vjerovao da će tako brzo doći do podvojenosti u europskom društvu. Ne dođe li brzo do liberalizacije unutar svijeta islama i slabljenja radikalnih europskih stranaka, poput „AFD-A“ u Njemačkoj i „Nacionalne fronte“ u Francuskoj, ali i u nekim drugim europskim zemljama, u Europi bi moglo doći do velikih, neugodnih previranja koja bi mogla imati nesagledivo veće posljedice po ekonomiju i mir, nego korona i rat u Ukrajini.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
