S vrhbosanskim nadbiskupom redovito razgovaramo ususret svake veće svetkovine. I svaki put iznova dotičemo slične teme, a uzoriti kardinal nudi svježe, nove odgovore i ideje. Govoreći u interesu zajednice koju predstavlja, hrabro se suprotstavlja pogubnim stereotipima koji se stvaraju čak i unutar vlastitog naroda, ali i crkvene zajednice. Velika Gospa poseban je povod za promišljanje kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa. Radi se o svetkovini koja je prirasla srcima vjernika, a napose Hrvata katolika u BiH i Hrvatskoj, piše Večernji list.
I ovogodišnju svetkovinu Velike Gospe dočekujemo s iskušenjima. Posebice oko koronavirusa. Vidite li znakove nade, ne samo u tjelesnom nego i u duhovnom smislu?
– Mislim da je ovim zaraznim virusom stvorena jednostrana slika života i nametnut osjećaj straha koji ne rješava problem. Međutim, ozbiljnost situacije od nas zahtijeva odgovornost. Engleski matematičar i kršćanski apologet John C. Lennox u svojoj knjizi “Gdje je Bog u doba koronavirusa?”, među ostalim, piše: “Većina virusa ključna je za naše preživljavanje. Od stotine milijuna tipova virusa na Zemlji koji su nužni za život, samo 21 virus može naškoditi ljudskom tijelu.” Na tragu toga je i kardinal Sarah primijetio: “Svjesni svoje krhkosti, prihvaćamo to kao snažan poziv i poticaj da se svim srcem vratimo Bogu pa svoju sadašnjost i budućnost povjerimo Njegovoj milosti.” Unatoč novim sojevima virusa, svakako raduje što su znanstvenici pronašli cjepivo te što se radi na kolektivnoj imunizaciji. Stoga se čvrsto nadam, kao čovjek i vjernik te kao netko tko je prebolio ovu bolest, da je ono najgore prošlo. Međutim, kao vjernici svaku poteškoću trebamo shvatiti kao izazov te iz nje izići bolji, solidarniji i plemenitiji. Zato je ključno ne bojati se, nego odlučno i odgovorno nositi se s ovim izazovom.
Vjernicima snažno nedostaje rukovanje na misama kao znak mira, križanje blagoslovljenom vodom pri ulasku u crkvu. Zašto su ti simboli važni za vjernike i postoji li opasnost da trajno nestanu na misama i u crkvama upravo kao posljedica ove pandemije?
– Obje spomenute geste vrlo su simbolične i imaju puno dublje značenje od samog čina križanja blagoslovljenom vodom ili pružanja ruke. Križanje blagoslovljenom vodom na ulazu u crkvu vrijedan je čin jer time svaki vjernik postaje svjestan da ulazi u bogoslužni prostor kao kršćanin, spominjući se svoga krštenja. Vjerujem kako će taj čin, čim se stvore epidemiološki preduvjeti, ponovno biti prisutan i važan za vjernike. U nekim mjestima gdje je zaraza umanjena neki su već ponovno vratili taj običaj. Što se tiče geste pružanja znaka mira, to jest rukovanja s prvim do sebe, to će za sada još izostati. Sjećam se kada je taj čin uveden kako su se mnogi bunili. Sada im nedostaje. I stvarno nedostaje. U nekim mjestima ljudi to već čine spontano iako svećenik ne kaže: “Pružite mir.” Pomalo je nelogično da se sve veći broj ljudi u redovitim susretima rukuje, a onda ne pruža znak mira u crkvi. Ispade da se u crkvi ne smijemo rukovati, a na ulici smijemo. Međutim, treba imati na umu da je puno važnije biti u miru s bližnjima i sa samim Bogom od puke geste rukovanja, kao i svjedočenje vlastite vjere, riječju i primjerom, od samoga križanja blagoslovljenom vodom.
Prije tjedan dana u Sinju održano je alkarsko natjecanje u spomen na čudo od prije 300 godina kada je uz Gospinu zaštitu izvojevana pobjeda kršćanske vojske. Vjernici se često pitaju gdje su današnja čuda, a često se čuje odgovor da najveće čudo dolazi iz molitve.
– Nije samo čudo obrane u Sinju bilo znakovit Gospin zahvat. Mnogo je puta u povijesti bilo takvih i sličnih znakova. Istina je da čudo dolazi iz molitve i vjere. Ja bih rekao da smo pomalo izgubili “sluh” da čujemo Božji glas i prepoznamo Njegov zahvat te smo postali “slijepi” da vidimo Gospino djelovanje. Ipak, vjera pobožnog puka živi i najveće okupljanje svijeta je uz slavlje Velike Gospe. Nekada je to bilo za Božić, a sada je uz Veliku Gospu. Veliki je to znak našega naroda koji se i dalje snažno utječe Nebeskoj Majci te od nje traži zagovor i zaštitu.
Velika je Gospa trenutak velikih okupljanja vjernika. Posebice onih izvana koji su otišli prijašnjih desetljeća, a napose u nekoliko posljednjih godina. Što biste im poručili?
– Vraćanje tih ljudi svojim starim korijenima i hod stazama svojih otaca liječi im rane i čuva pamćenje. Živo se nadam da će to prenijeti na nova pokoljenja. Marija je Majka koja okuplja svoju djecu, tješi i hrabri na njihovu životnom putu.
Stalno unutar Crkve i zainteresiranih krugova vjernici traže veći pristup ženama u svete redove i više suodlučivanja u Crkvi. Kamo to vodi?
– Crkva živi u ozračju agresivnog sekularizma te je često zapljuskivana tim idejama javnog mnijenja. Koji put je to izazov Crkvi da preispita svoje stavove, ali i da javnost evangelizira kako bi se Božji zakon poštivao i ugrađivao u međuljudske odnose. Treba poštivati različitost identiteta i službi. Posljednjih godina vidljivo je kako sve veći broj žena dolazi i na vodeće pozicije u Crkvi, jasno, na one službe za koje nije potreban sveti red. To je svakako veliki blagoslov za Crkvu. Naravno da žene imaju svoje mjesto u Crkvi i puno toga mogu joj darovati. Nije li Blažena Djevica Marija primjer toga? Međutim, ne smijemo podleći agresivnom sekularizmu, koji često i sam ne poštuje dostojanstvo žene, nego Crkva mora postojano i vjerno naučavati te izgrađivati zajednicu.
Često se zna reći kako žena drži tri stupa kuća. Jesu li današnje majke i očevi svjesni te svoje odgovornosti, posebice oko života i rasta vlastite djece, vremena koje provode s njima…?
– Danas je ozbiljno poremećena hijerarhija vrednota. Srozalo se dostojanstvo žene i majke te odgovorno očinstvo. Sve se svodi na profit, konzumerizam i hedonizam. Poremećen je odnos “biti” i “imati”. Društvo pada i raste dostojanstvom žene i majke, kao i odgovornošću oca. U opasnosti je osnovna kolijevka čovječanstva, a to je obitelj. Stoga je potrebno neprestano napominjati kako otac i majka imaju isto ljudsko dostojanstvo, ali i svatko svoju specifičnu ulogu u odgoju djece. Obitelj je i prva škola vjere te Crkva u malome. To znači da ćemo imati zdravo društvo onoliko koliko svi zajedno budemo ulagali i posvećivali pozornosti djeci: najprije roditelji, a onda škola, Crkva i šira društvena zajednica.
Hrvati katolici, po rezultatima istraživanja, snažno drže do moralnih i obiteljskih vrijednosti, no statistike pak govore o sve većem broju rastavljenih brakova. Što vam to govori?
– To je tema za cijeli elaborat. Ukratko ću ukazati na probleme: nedovoljno spremanje za brak. Mnogi ulaze u brak, a da se dovoljno dobro ne upoznaju, nego koji put tom sakramentu pristupaju zabljesnuti zaljubljenošću i tjelesnom privlačnošću pa tek kada uđu u brak, postaju svjesni tko su i što su te se tada pojave brojne nepoznanice koje vode do urušavanja braka. Nadalje, ovo je generacija koja nije spremna za žrtvu, a bez spremnosti na žrtvu nema prave i trajne ljubavi. Javno mnijenje i političke intrige agresivnog sekularizma urušavaju vrednote obitelji pa se nije lako mladima oduprijeti tim intrigama života.
Veliki se prijepori vode, a često se, što utemeljeno što manje utemeljeno, poziva na crkvene autoritete oko cijepljenja protiv koronavirusa. Kako vi i Crkva gledate na to pitanje?
Je li cjepivo dio sotonskog plana kako se često zna čuti? – Previše je nadristručnjaka koji zbunjuju ljude u javnosti. Koronavirus je ozbiljna zaraza. Treba odgovorno pristupiti ostvarenju imunosti protiv te zaraze. Za sada nemamo drugog načina osim cijepljenja protiv te zaraze. Treba poštivati slobodnu volju, ali i tražiti odgovornost za osobni život i život bližnjih. Ta odgovornost potiče nas na cijepljenje protiv zaraze. Živimo u vremenu kada se svime manipulira, pa tako i procesom cijepljenja. No, dosadašnje iskustvo borbe s različitim pandemijama kojih je bilo tijekom povijesti naučilo nas je kako je najučinkovitiji lijek upravo cijepljenje i Bogu hvala da su stručnjaci relativno brzo pronašli cjepivo protiv koronavirusa.
Nedavno sam razgovarao s jednim svećenikom koji me, međutim, pitao: “U što se ti pouzdaješ, u Boga ili ljude, mjere, cjepiva?!”
– Pouzdanje u Boga je čin vjere, ali Bog se služi ljudima kako bi nam pomogao. Dao nam je razum da istražujemo i s Njim surađujemo. Koliko je god cjepivo ljudsko iznašašće, do njega se došlo zahvaljujući tomu što je Bog ljudima dao razum i pamet. Uz ljudske napore, važan je i Božji blagoslov. Ne kaže psalmist uzalud: “Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji.” To znači da u svakom radu valja računati i na Božji blagoslov te kako bi princip trebao biti sa svoje strane učiniti što je do mene, ali pustiti i Bogu djelovanje u našem životu. U tome smislu vjernici ne smiju ili ne bi trebali biti isključivi, osim kada je u pitanju borba s grijehom, te stvari razumijevati da onaj tko je za Boga mora biti protiv svega što je čovjek pronašao, napravio, otkrio… Naprotiv, Bog nam i jest dao razum kako bismo tako postali sustvaratelji s Njim.
U Hrvatskoj bi neradna nedjelja uskoro trebala biti realnost. Kako gledate na takvu mogućnost kod nas i što ona znači za obitelj, napose za majke?
– Ne razumijem da se neradna nedjelja uopće stavlja pod upitnik. Zar je zarada važnija od čovjeka i njegove obitelji? Ne razumijem da Hrvati, koji se u velikom postotku izjašnjavaju vjernicima, katolicima, uopće spore neradnu nedjelju. Gdje je tu vjera na djelu? U normalnom svijetu nedjelja je dan odmora, a za kršćane Dan Gospodnji. Jasno je kako nitko ne spori rad dežurnih radnji koje su nužne za normalno funkcioniranje društvene zajednice. Međutim, zar toliki djelatnici u velikim trgovačkim centrima, od kojih su većina žene, i u ostalim uslužnim djelatnostima ne zaslužuju dan odmora koji će provesti sa svojom obitelji? A da ne spominjemo njihovo vjersko pravo da taj dan posvete Gospodinu.
Velika Gospa još uvijek nije državni blagdan u BiH. Što vam to govori?
– To je samo pokazatelj koliko država uvažava svoje građane. Mnogi se kunu u ljubav prema državi i o njoj govore, a ne vole svoje građane te ne poštuju njihovo dostojanstvo i njihova prava. Nakon toliko godina nije se pristupilo provođenju Zakona o vjerskim blagdanima na državnoj razini koje smo mi, vjerski poglavari, dogovorili. Očito je da politika igra svoju igru interesa i ignorira te stavove.
Kakva su očekivanja od međunarodne zajednice u BiH, napose nakon dolaska njemačkog političara Christiana Schmidta?
– Da su domaći političari u stanju razgovarati i dogovarati se, ne bi nam trebao nikakav predstavnik. Tko podržava ovaj kontrolirani kaos, nije mi jasno, ali mi je čudno kakve se sve izjave daju. To pokazuje kolika je sebičnost u politici i koliko se uporno ignoriraju prava drugih. Ono što svatko traži za sebe i svoje mora priznati i drugima i drukčijima ako želi graditi budućnost. Besmisleno je vikati da su drugi krivi, a u biti dajemo im “batinu” da nas moraju utjerati u “suru”.
Fotografija s postavljanja temeljnog kamena za crkvu u Goraždu nudi optimizam. Može li u tom kontekstu Crkva biti generator promjena, napose glede dogovora triju naroda oko Izbornog zakona?
– Mi u Crkvi radimo kao da je sve normalno iako toliko nenormalnosti doživljavamo. Crkva je uvijek naglašavala važnost ekumenskog i međureligijskog dijaloga te je u tomu konkretnim djelovanjem i prednjačila. Međutim, nije naša zadaća pronalaziti rješenje Izbornog zakona, ali ćemo uvijek pozivati na dijalog i dogovor te pravedno rješenje problema u kojemu će svi imati jednaka prava. Očito da, kada je riječ o Izbornom zakonu, problem ne stvara samo lokalna politika nego je na djelu i globalna igra prestiža u ovoj zemlji. Zato se moramo čuvati svih manipulacija koje se događaju jer jedno naglas govore, a drugo “ispod žita rade”.
Fenix-magazin/MMD/Večernji list
