Kad je Karamarko prije par godina doveden u vladu bio je hvaljen i prihvaćen od svih. Nevjerojatno kako je bio simpatičan i sposoban čovjek tada. Bio je ministar unutranjih poslova i nije se opirao Sanaderovom uhićenju.
Htio je raščistiti s korupcijom. Postao je još omiljeniji. A onda je napravio pogrešku. Dao je uhititi Boljkovca. I od toga trenutka se tamne sile dižu na njega. Preko noći postaje najomraženiji političar.
Mediji, koji ionako vuku samo na jednu stranu, futraju pučanstvo izmišljenim anketama o omraženom političaru. I malo pomalo, toliko ponavljaju isto, da čak i desna populacija počima gledati Karamarka kao izrazito nesimpatičnu osobu. Onaj tko nije nasjeo na ispiranje mozga ne usuđuje se reći da ne smatra Karamarka nesimpatičnim, kako ga sveopće društvo ne bi osudilo.
Ako nekog upitate što je to na Karamarku nesimpatično, dobijete uvijek isti odgovor: “Pa, ne znam!” Jasno. Tako su ti i ti rekli.
I nesimpatični Karamarko dobiva izbore za izborima, a i dalje ostaje jednako nesimpatičan. Što god čovjek napravio, nikako da se ankete promjene pa makar za jedan posto.
Nasuprot njega imamo Milanovića od kojeg se svakom normalnom vrti u glavi. Ne znaš je li bahatiji ili bezobrazniji. Njegovi ga proizvaju zbog toga. On se zbog toga s njima vrlo jednostavno obračuna.
Kod njegove ministrice Mirele Holy stvarno se imao osjećaj da je ženi stalo do toga što radi. Nije se previše miješala u druge stvari, držala se svoga područja. I onda iznenada biva otpuštena, jer jer nekog preporučila na posao.
Kao da u Hrvatskoj to nitko ne radi. Kao da Milanović to ne radi. A zapravo, ministrica Holy nije htjela pogodovati Milanoviću
Slavko Linić, jedini ministar bivše vlade koji je barem nešto učinio uvodeći fiskalizaciju, također je odletio jer je stao na žulj Milanoviću. Ne samo da je otpuštao ministre koji nisu bili na usluzi njemu i njegovoj obitelji, Milanović je raspuštao i čitave ogranke velikog grada.
Ali na simpatične ankete se to ništa ne odrazi. I onda dođu zadnji izbori. I omraženi Karamarko odustane od fotelje premijera. Bar u tom trenutku čovjek bi očekivao, barem dok narod s nadnaravno kratkoročnim pamčenjem ne zaboravi, da ankete pokažu da je tim činom izazvao kod nekih ljudi promjenu mišljenja. Ali ne! Ostaje i dalje jednako omražen.
Međutim, unatoč omraženosti on je dobivao izbore. I to nikako nije odgovaralo onima koji su stalno osjećali prijetnju koja je s njegove strane dolazila, zbog koje im je i postao tako mrzak.
Čovjek je stalno spominjao lustraciju. Budući bi, kao što sama riječ kaže, lustracija dosta toga rasvjetlila, sile mraka skupile su se još zdušnije da unište Karamarka – “klerofašistu” kojem su davnih osamdesetih oduzeli putovnicu.
Sad su se vjerovatno zbog toga kajali, jer kamo sreće da je otišao, ali što je tu je…valja sanirati štetu.
I onda je krenula hajka na čovjeka.
Kad sve ovo nije uspjelo, kopali su po prošlosti dok nisu pronašli nešto za što će se uhvatiti. Je li bilo sukoba interesa, u to ne ulazim. Zanimljivo mi je samo promatrati sa strane kako postoje dvostruka pravila. Npr. ovdje zbog afere “Konzultantica” pada vlada. Nešto što se dogodilo davno prije nego je Karamarko zasjeo u fotelju podpredsjednika Vlade. I to ga je došlo glave. Ako je bio sukob interesa, zar ga se nije moglo maknuti sa slučaja? Zar ga se moralo uništiti do kraja? Ne bih riječi rekla da se prije njega maknulo Josipovića zbog daleko veće afere ZAMP.
Ministar Jovanović donese odluku koju ruši vrhovni sud. Tako nespobnog ministra trebalo je smjeniti, kad već nije imao obraza ostavku dati sam. Nakon toga isti ministar ponovno donosi drugu odluku i ponovno je vrhovni sud ruši, i opet, i opet… i nikom ništa. Ali se zato potencijalnom ministru obrane Brkiću ne oprašta navodni plagijat u diplomskom radu. Ruku na srce, da je sve njihove diplome bilo pregledati vjerujem da bi svi imali plagijate. Zar se u Jugoslaviji uopće pokušalo stvarati nešto novo? Radila se kompilacija. I sigurna sam da su svi tako diplomirali. Ali Brkiću se ne oprašta.
Zatim imamo slavnog Freda Matića. Godinu i pol dana mnoštovo branitelja protestira bez prestanka da čovjek ode s mjesta ministra branitelja, ali njemu se ne da. On ne odlazi. Boli njega briga što ljudi pod šatorom protestiraju, on se uhljebio i njemu je dobro. Onda se objave snimke gdje se on i Glavašević izruguju žrtvama, gdje zbijaju šale nad ljudskim kostima i hihoću se ko napušene pubertlije. Nakon takvog izrugivanja, da su imali iti malo ljudskog dostojanstva, potonuli bi u anonimnost. I molili Boga, da narod OPET zaboravi. Ali mediji oko toga ne prave dramu. Okrenimo se budućnosti. Gle, tamo neki Crnoja hoće biti ministar obrane. Ne može, zato što je imao krivo prijavljeno mjesto boravka. Pa to je sad stvarno afera. To se njemu ne može i ne smije zaboraviti. Prestrašno što sebi čovjek dopušta. Mediji danima imaju o čemu pisati.
Onda imamo bivšeg ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića. Njegov policajac zbog gluposti ubije branitelja i ubojstvom prijeti ljudima koji su branitelju htjeli pružiti prvu pomoć, spasiti mu život. Umjesto da potakne istragu, da osudi nasilje, Ostojić, bahato kaže da je za sve kriva rakija .
Daje li to Ostojić za pravo svojim policajcima (pardon milicajcima) da ubijaju pijane ljude?! Čak ako je rakija i bila u igri, tim još gore za milicajca ubojicu. I opet nitko ništa. S drugu stranu imamo ministra obrazovanja Šustara koji izjavi da ne vjeruje u Big Bang teoriju nego u Boga Stvoritelja i odmah se traži njegova ostavka. Jer je to daleko gore, nego kad ti milicajac ubije branitelja.
Evo još jedna paralela. Stjepan Mesić, čovjek u zrelim godinama, za svog boravka u Australiji pjeva ustaške pjesme iz svega glasa, pokupi ustašku lovu i spremi je u svoj antifašistički džep.
I biva izabran za predsjednika države. Usput pokupi još koji milijunčić, sve mu netko nešto dao na lijepe oči. I nitko ne traži njegovu smjenu. Mediji šute. Narod slijep. Štoviše, izaberu ga i drugi put za predsjednika. Ajde, kad je čovjeka krenulo, nek skući sebe i svoje kćeri.
S drugu stranu ministar kulture Zlatko Hasanbegović kao dječarac s 18 godina nosio je nekakvu crnu ustašku kapu. Dignula se velika graja. Od toga dana uporno se traži da čovjek da ostavku. Uskoro se dokazalo da kapa nije ustaška, ali ostavka se i dalje traži. Nije stvar u kapi, nego u onom ispod kape, a to je ostalo nepromjenjeno.
Ne mogu shvatiti kako se manje afere po medijima razvlače a o velikima se šuti. Govori li nam to nešto o slobodi i nepristranosti većine medija??? Osobno, ne vidim ni jedno ni drugo. Vidim samo kako se digla hajka na Karamarka. Da nije bilo “Konzultantice” iskopalo bi se nešto drugo. Taman izvukli ponovno njegovu “sklonost” klerofašizmu iz doba Jugoslavije. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, dobro je Karamarko i prošao. Mogli su pribjeći i starim metodama uklanjanja državnih neprijatelja.
I sad je novi kandidat za predsjednika HDZ-a gospodin Plenković. Za razliku od Karamarka on će na anketama dobro proći. Izrazito simpatičan čovjek. Ne spominje lustraciju. Štoviše, i on želi gledati u budućnost. Dok aveti iz prošlosti zadovoljno trljalju ruke.
Za Fenix: Marija Lovrić Holenda
