Zlatan Ibrahimović je čovjek koji je imao teško djetinjstvo. Sin je Bošnjaka Šefika Ibrahimovića podrijetlom iz Bijeljine i majke Hrvatice Jurke Gravić iz Prkosa u općini Škabrnja pokraj Zadra. Roditelji su mu se razišli kada je imao samo dvije godine. Otac se odao alkoholu, jedna polusestra drogi, a Zlatan je često, kako je i sam u svojoj biografiji napisao, bio gladan.
U kući kod oca nije bilo niti hrane, niti pića, izuzev očevog alkohola. Ipak, preživio je, izborio se i danas ima sve, ili gotovo sve. Ostvario je zavidnu nogometnu karijeru koja mu je donijela slavu i bogatstvo. Ima i ono najvažnije, obitelj. Otac je dvoje djece i često izjavljuje kako ne želi da im išta nedostaje. Za svoju djecu osjeća ono što bi svaki roditelj trebao osjećati. Tim više čude njegovi posljednji postupci koje osuđuju i mediji, i narod i njegovi “zakleti” fanovi.
Zlatan Ibrahimović nije uslišio posljednju želju umirućeg djeteta, njegovog sunarodnjaka, osmogodišnjeg dječaka Hajrudina Kamenjaša. Dječak je veliki obožavatelj Ibrahimovića i posljednju svoju želju uputio je upravo njemu. “Želim ga upoznati!”, rekao je dječak.
Mediji su njegovu želju prenijeli, svi su pokušali spojiti nogometnu zvijezdu i malog anđela. No, nije išlo. Ibrahimović, koji je trebao doći u Bosnu i Hercegovinu u posjetu smrtno bolesnom dječaku, se ispričao, rekao kako svaki dan misli na njega i poslao mu svoj dres s potpisom. Dječak se nije razočarao, rekao je: “Pokušao je”. Ali, želja je ostala, humanitarci nisu htjeli odustati. Thea Rekić, koja ima humanitarnu udrugu za pomoć djeci, došla je po Hajrudina kako bi ga odvela u Pariz, gdje nogometaš živi. Nitko to nije znao, uvjet je bio da isključe medije. I to je pohvalno. Dječak je otputovao u Pariz, Zlatan je platio kartu i smještaj, poslao im svog vozača. Dječaka su odvezli na utakmicu gdje je trebao biti i Zlatan koji zbog ozljede nije igrao. Ali, Zlatana nije bilo. U dva dana koja su dječak i njegova majka proveli u Parizu čekajući na nogometaša, organizirano je nekoliko susreta, ali na niti jedan Ibrahimović nije došao. Dječak se naposljetku vratio u BIH-u, umoran i razočaran.
Vozač koji ih je vozao po Parizu, nije krio svoju tugu takvom situacijom. Rekić je izjavila kako se sa suzama u očima ispričavao za Zlatanov nedolazak.
A što je Zlatan radio svo to vrijeme? Kažu, igrao je tenis s Novakom Đokovićem uz prijenos na TV-u.
I što sada misliti i reći o “velikom” Zlatanu Ibrahimoviću, čovjeku koji je odrastao u siromaštvu, uz oca alkoholičara, noseći svoj križ? Kako je moguće da njegovo srce nije ganuto posljednjom željom jednog dječaka koji umire? Jesu li slava i novac urezali svoj žig na srcu Zlatana Ibrahimovića, je li postao bezosjećajan?
Nadamo se da ipak nije i da će ipak uslišati dječakovu želju, jer on će ga čekati, tamo negdje u svojoj sobi, na bolesničkoj postelji, u Bosni i Hercegovini. Čekati će Zlatana Ibrahimovića sve dok se i posljednja iskra života u njegovom malom tijelu ne ugasi.
Fenix-magazin/MD/Marijana Dokoza
