Donosimo pregled najvažnijih nastupa i najvećih uspjeha hrvatskih sportaša u 2021., godini u kojoj su održane odgođene Olimpijske i Paraolimpijske igre u Tokiju, kao i odgođeno Europsko nogometno prvenstvo. Prema podacima HOO-a hrvatski sportaši su na OI, POI, svjetskim i europskim prvenstvima te natjecanjima Svjetskog kupa u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj konkurenciji osvojili 195 medalja, od čega je 60 zlatnih, 51 srebrna i 84 brončane.
Nakon 2020. obilježene otkazivanjem i odgodom brojnih natjecanja, među kojima i Olimpijskih igara u Tokiju, sportaši su dočekali 2021. puni nade, a hrvatski borilački sport ostvario je neke od najvećih uspjeha.
Matea Jelić – olimpijska pobjednica
Prvo natjecanje na kojem su se u 2021. okupili tekvondo borci bilo je Europsko prvenstvo u Sofiji u travnju, koje je ujedno bilo zadnja priprema za OI u Tokiju. Tamo su hrvatski tekvondoaši osvojili tri zlatne i dvije brončane medalje. Zlatom i naslovom europskih prvakinja okitile su se članice TK Marjan Lena Stojković, Bruna Vuletić i Matea Jelić koja je sjajnu formu potvrdila i kasnije na OI u Japanu. Broncu su Hrvatskoj donijeli Doris Pole i Ivan Šapina.
Vrhunac godine za sve sportaše bile su Olimpijske igre, a hrvatski je tekvondo u Tokiju doživio najveći uspjeh. Prvu zlatnu medalju u tom sportu Hrvatskoj je donijela 23-godišnja Matea Jelić u kategoriji. Prije nje su broncu na OI osvajale Martina Ziubčić, Sandra Šarić i Lucija Zaninović. Jelić je bila uvjerljiva u tri borbe do finala, a u finalu je slavila protiv Britanke Lauren Williams sa 25-21 premda je 15 sekundi prije kraja gubila sa 15-21.
Njen klupski kolega Toni Kanaet osvojio je prvu mušku medalju u tekvondou i to broncu. Osim Jelić i Kanaeta, na OI u Tokiju Hrvatsku su predstavljali i Kristina Tomić koja je izgubila u prvom kolu, te Ivan Šapina koji je stigao do četvrtfinala.
Osim u borbama, hrvatski je tekvondo osvojio i broncu u formama na EP-u u Portugalu za što je zaslužan bio Borna Pečko (TCZ Ban Keglević).
Svjetski naslov za Barbaru Matić
I za džudaše je 2021. imala veliku važnost jer su u samo dva mjeseca održana dva velika natjecanja – najprije Svjetsko prvenstvo, a onda i Olimpijske igre u Tokiju.
Natjecanja su za džudaše počela u ožujku na najvišem rangu natjecanja, Grand Slamu u Taškentu, gdje su najbolja hrvatska džudašica Barbara Matić (do 70kg) i Karla Prodan (do 78kg) osvojile srebrnu medalju. Prodan je ovom srebrnom medaljom osvojila i 700 bodova koji su je pogurnuli prema Olimpijskim igrama u Tokiju.
Generalna proba za OI u Tokiju bilo je Svjetsko prvenstvo u lipnju u Budimpešti, gdje je Barbara Matić postigla najveći uspjeh karijere i osvojila povijesnu, prvu svjetsku seniorsku medalju za hrvatski džudo.
U kolovozu, unatoč velikim očekivanjima na OI u Tokiju, Matić ipak nije stigla do medalje. Poražena je u borbi za broncu, dok je Karla Prodan svoj nastup na OI okončala porazom u osmini finala.
Zagreb je tradicionalno domaćin Grand Prix natjecanja na kojem je u rujnu Ana Viktorija Puljiz (do 52kg) ovojila broncu, kao i Marko Kumrić (do 100kg).
Matić je u listopadu, na svom prvom nastupu nakon Olimpijskih igara, na jednom od najjačih džudaških turnira na svijetu, Grand Slamu u Parizu osvojila drugo mjesto, a zahvaljujući tim bodovima osigurala je prvo mjesto na svjetskoj renking ljestvici kategorije do 70kg na kraju 2021.
U studenom su hrvatski džudaši osvojili tri srebrne medalje, dvije na Grand Slamu u Bakuu, a jednu na Europskom prvenstvu za mlađe seniore (do 23 godine) u Budimpešti na kojem je na Viktorija Puljiz osvojila naslov europske prvakinje. U Bakuu su do srebra stigli Lara Cvjetko i Dominik Družeta, dok je u Budimpešti srebro osvojila Petrunjela Pavić.
Tokijske suze Ivana Kvesića
Za karate je 2021. bila osobito važna jer je taj sport prvi put bio u programu Olimpijskih igara, a Hrvatska je u Tokiju imala svog predstavnika – Ivana Kvesića.
Kvesić se najprije morao plasirati na OI, a zadnje kvalifikacijsko natjecanje za OI bilo je Europsko prvenstvo održano u Poreču. Tamo je hrvatska reprezentacija u sastavu Ivan i Anđelo Kvesić, Enes Garibović, Zvonimir Živković, Ivan Martinac, Ante Mrvičić i Karlo Raguž prvi put u povijesti osvojila naslov momčadskog europskog prvaka u borbama.
Osim muške reprezentacije, brončanu medalju osvojila je i ženska reprzentacija u borbama (Ana Lenard, Lucija Lesjak, Lea Vukoja, Mia Greta Zorko), a broncu u pojedinačnoj konkurenciji osvojio je Enes Garibović.
Ivan Kvesić, koji je poražen u borbi za broncu, zahvaljujući plasmanu Turčina Ugura Aktaša, izborio je nastup na OI u Tokiju.
Kvesić je, nažalost, na Igrama nastup završio u suzama nakon grupne faze natjecanja. Sa dvije pobjede i dva poraza te s četiri boda osvojio je treće mjesto, a u polufinale i borbe za odličja plasirala su se samo najbolja dvojica.
Nakon OI karataši su imali Europsko prvenstvo za mlađe seniore u Tempereu u Finskoj na kojem je Lea Vukoja osvojila naslov europske prvakinje u kategoriji do 68kg, a Mia Greta Zorko je stigla do srebrne medalje.
U studenom su na prvenstvu Balkana održanom u Poreču hrvatski reprezentativci osvojili deset odličja. Zlata su osvojili Jelena Pehar i Anđelo Kvesić, srebrnim su se odličjem okitili Mia Greta Zorko i Ante Mrvičić, a pojedinačnu broncu su još osvojili Alessandra Hasani, Lucija Čatlak, Ivan Martinac i Matija Relić (kate). Ekipno su broncu osvojili ženska reprezentacija u borbama (Ana Lenard, Lucija Lesjak, Lea Vukoja i Mia Greta Zorko) te muška selekciji u katama (Ivor Premec, Danijel Kokić, Mihael Ećimović).
Godina je za karataše završila Svjetskim prvenstvom koje je održano u Dubaiju, otkuda se hrvatska reprezentacija vratila s dvije medalje – broncama Anđela Kvesića i Lucije Lesjak.
Još jedan nevjerojatan peh Bože Starčevića
Zahvaljujući Boži Starčeviću i Ivanu Hukleku hrvatsko hrvanje grčko-rimskim načinom u trećem ciklusu zaredom imalo je svoje predstavnike na olimpijskim igrama. Starčević, nesuđeni finalist u Rio de Janeiru, za svoj se drugi nastup na Igrama, u kategoriji do 77kg, izborio plasmanom u finale europskog kvalifikacijskog turnira u Budimpešti u ožujku. Ono što mu nije uspjelo na tom turniru, Ivan Huklek je u kategoriji do 87kg napravio ulaskom u finale svjetskog kvalifikacijskog turnira u Sofiji početkom svibnja, iako je netom prije nastupa doživio obiteljsku tragediju, kad mu je preminula 11-godišnja sestra.
U Tokiju je Starčević prvi izašao na strunjaču. U prvom nastupu je svladao (3-1) Bugarina Aika Mnatsakaniana i plasirao se u četvrtfinale, gdje ga je čekao Iranac Mohamedali Geraei. Sve do 30-ak sekundi prije kraja borbe Starčević je vodio 5-1 i činilo se da ima zajamčen put prema borbama za odličja. No, prvo je zaradio opomenu koja ga je koštala dva boda, a onda ga je u posljednjim sekundama borbe Iranac naskočio, izveo bacanje koje su suci bodovali s još dva boda. Iako je rezultat bio 5-5 to je značilo da je Iranac prošao dalje, zato što je izveo zadnje bacanje. Kako Geraei nije izborio mjesto u finalu, Starčević je ostao bez mogućnosti da se kroz repesaž domogne borbe za odličje.
Ivan Huklek je u svom olimpijskom debiju za plasman u četvrtfinale pobijedio Amerikanca Johna Waltera Stefanowicza (5-3), a do polufinala stigao svladavši Uzbekistanca Rustama Asakalova (4-1). U polufinalu je bio nemoćan (1-7) protiv kasnijeg olimpijskog pobjednika Ukrajinca Žana Belenjuka. U borbi za broncu Hukleka je u jednom kontranapadu iznenadio Gruzijac Zurab Datunašvili, koji od 2018. nastupa za Srbiju, te je s tri uzastopna bacanja došao do pobjede (6-1).
Iako je Hrvatska ostala bez medalje na Igrama u Tokiju, kao i na Svjetskom prvenstvu koje je održano u listopadu u Oslu, u 2021. nastavljen je niz osvajanja brončanih odličja na europskim prvenstvima započet još 2013. Seniorsko Europsko prvenstvo održano je u Varšavi krajem travnja, a brončani niz nastavio je Antonio Kamenjašević u kategoriji do 77kg.
Nikolina Ćaćić – prva hrvatska boksačka olimpijka
Hrvatski boks na Olimpijskim igrama u Tokiju predstavljalo je dvoje boraca, Luka Plantić u poluteškoj kategoriji do 81 kilograma te Nikolina Ćaćić u kategoriji do 57 kilograma. Ćaćić je time postala prva hrvatska boksačica u povijesti koja je nastupila na Olimpijskim igrama, a ujedno je bila i najmlađa hrvatska olimpijka u Japanu.
Oboje hrvatskih predstavnika dobilo je po jednu borbu (u šesnastini finala), a nastup su završili u osmini finala olimpijskog turnira. Nikolina Ćaćić je u 1. kolu pružila uvjerljivu partiju te je lako pobijedila Amerikanku Yarisel Ramirez, dok je u drugom nastupu izgubila od Kanađanke Caroline Veyre. Luka Plantić je na olimpijskoj premijeri imao težak i dramatičan meč protiv Jordanca Adela Riyasa Al Hindawija u kojem je slavio 3-2, dok je u novom napetom meču, u 2. kolu protiv Meksikanca Rogelia Torresa Romera, ipak izgubio.
Oboje hrvatskih predstavnika veliki je uspjeh ostvarilo samim plasmanom na OI kroz teške kvalifikacije, a na posljednjim su kvalifikacijskim stepenicama, na putu prema Tokiju, zapeli Marija Malenica i Marko Milun.
Na Svjetskom prvenstvu u Beogradu posebno će ostati upamćen nastup Gabrijela Veočića, najmlađega u hrvatskoj reprezentaciji. U srednjoj kategoriji (do 75kg) Veočić je dobio tri meča (Aguirrea iz Meksika, Cvitanovića iz Bosne i Hercegovine i juniorskog europskog doprvaka Škota Hickeyja). Put Veočića je završio u četvrtfinalu gdje ipak nije mogao nauditi budućem svjetskom prvaku, Kubancu Yoenlisu Hernandezu.
Osim Veočića po jednu pobjedu su na SP-u upisali Matteo Komadina (do 63,5kg), Luka Plantić (do 80kg) i Damir Plantić (do 86kg). Osim njih na prvenstvu su još nastupili i bili poraženi pri prvom izlasku u ring: Filip Kolak (do 57kg), Diego Mamić (do 60kg), Antonio Tkalčić (do 67kg), Filip Kolar (do 71kg), Toni Filipi (do 92kg) i Marko Milun (super teška kategorija).
Pobjede je u profesionalnoj karijeri nastavio nizati Filip Hrgović koji je prekidom protiv Crnogorca Radonjića došao do trinaestog trijumfa, a početkom prosinca je u Las Vegasu tehničkim nokautom svladao Nijemca Emira Ahmatovića i tako obranio naslov međunarodnog prvaka u teškoj kategoriji po IBF-u. Od 14 pobjeda njih 12 je ostvario nokautom ili prekidom.
Savršenu profesionalnu karijeru u teškoj kategoriji nastavio je Alen Babić koji je nakon zaokruženog omjera 6-0 na kraju 2020. svemu dodao nove četiri pobjede nokautom. Najteža je bila ona posljednja s kojom je došao do jubilarne desete pobjede kada je svladao Francuza Davida Spilmonta u Manchesteru.
Boksačka 2021. ostat će upamćena i po povratku u ring legendarnog hrvatskog boksača Željka Mavrovića. Boksu se 52-godišnji Mavrović vratio nakon čak 23 godine stanke te je pobijedio dvostruko mlađeg Gruzijca Gogičašvilija. S obzirom da je Mavrović nastupao bez licence meč se vodio kao revijalni.
Oproštaj Snježane Pejčić
Iako su i ove godine osvajali odličja te ostvarili vrlo dobre rezultate na Olimpijskim igrama u Tokiju, 2021. će ipak ostati upamćena kao godina gubitaka. Hrvatsko streljaštvo je u njoj ostalo bez Sene Čuste, samozatajnog trenera Snježane Pejčić, koji dan prije početka Olimpijskih igara u Tokiju doživio moždani udar, a preminuo je tri mjeseca poslije u riječkoj bolnici.
Nedugo nakon toga je u natjecateljsku mirovinu otišla i osvajačica bronce na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu u gađanju zračnom puškom. U svojoj zadnjoj sezoni je ostala bez odličja, a najbliže mu je bila na Europskom prvenstvu u Osijeku, gdje je s Martom Zeljković i Tanjom Perec osvojila ekipno četvrto mjesto u gađanju malokalibarskom puškom u disciplini trostav. Pejčić je na svojim četvrtim, ujedno i posljednjim olimpijskim igrama, bila 31. u kvalifikacijama zračne puške, a deseta u malokalibarskoj pušci, gdje su je od finala dijelila samo tri kruga. S Petrom Goršom je bila 17. u mješovitim parovima, u gađanju zračnom puškom.
U Tokiju su se najviše iskazali Gorša i Miran Maričić. U zračnoj pušci su ostali bez finala, osvojivši 16., odnosno 25. mjesto. No, u malokalibarskom trostavu su obojica bila među osmoricom najboljih koji su se borili za odličja. Gorša je na kraju osvojio peto mjesto, što mu je najbolji olimpijski plasman, dok je Maričić završio kao šesti.
Josip Glasnović će Igre u Tokiju prvenstveno pamtiti po tome što mu je ukazana čast da uz Sandru Perković bude nositelj hrvatske zastave na svečanom otvaranju. Nije dobio priliku braniti zlato iz Rio de Janeira u trapu, jer je sa 120 pogodaka, što mu je 2016. bilo dovoljno za ulazak u finale, u kvalifikacijama osvojio tek 22. mjesto.
Glasnović je s bratom Antonom i Giovannijem Cernogorzem dva mjeseca prije OI u Tokiju osvojio momčadsku broncu na Europskom prvenstvu u Osijeku, što je bilo drugo hrvatsko momčadsko odličje na tom natjecanju nakon što su Gorša, Maričić i Borna Petanjek bili treći u gađanju zračnom puškom.
Govorčinović i Tot za povijest, Marinić u vrtlogu izgubio finale
Iako na Olimpijskim igrama u Tokiju nije srušen rekord po brojnosti hrvatskih sportaša, to se ne može reći za zastupljenost predstavnika u kajakaškom sportu. Po prvi put u povijesti se na popisu hrvatskih putnika na olimpijske igre našlo čak troje predstavnika, a među njima su po prvi put bile i dvije žene, kajakašica Anamarija Govorčinović i kanuistica Vanesa Tot. U Tokio je otputovao i kanuist na divljim vodama Matija Marinić.
Anamarija Govorčinović je svoje olimpijsku normu izborila osvajanjem drugog mjesta u utrci na 500 m na kontinentalnim kvalifikacijama u mađarskom Szegedu sredinom svibnja, dok je Brođanki Vanesi Tot to uspjelo tjedan dana poslije u ruskom Barnaulu, gdje je na svjetskim kvalifikacijama bila najbrža u utrci na 200 m.
Sjajnu formu uoči puta u Tokio Govorčinović je potvrdila u lipnju u poljskom Poznanju, gdje je na Europskom prvenstvu u utrci na 1000 m osvojila srebrnu medalju i prava je šteta što se ne radi o olimpijskoj disciplini.
U Tokiju je prvi od hrvatskih predstavnika nastupio Matija Marinić. Unatoč problemima po dolasku u Tokio, gdje je zbog pozitivnog testa osobe koja je bila na istom letu morao provesti dva dana u samoizolaciji bez mogućnosti za trening, Marinić je u kvalifikacijama imao peti rezultat i lakoćom se plasirao u polufinale. Nažalost, jedna pogreška u polufinalnoj vožnji odnijela mu je dragocjene sekunde te je zbog toga završio na 11. mjestu i ostao bez nastupa u finalu.
Marinić je već bio u Hrvatskoj kad su na stazu u Tokiju izašle Anamarija Govorčinović i Vanesa Tot. Govorčinović je prvi nastup imala na 200 m, ali nije uspjela izboriti mjesto u polufinalu, osvojivši treće mjesto u kvalifikacijama, potom i u četvrtfinalu, a samo su dvije prvoplasirane išle dalje.
Govorčinović je bolji nastup očekivala na 500 m, ali tu joj je malo nedostajalo da se u snažnoj konkurenciji probije u polufinale. Kanuistica Tot je u Tokiju nastupila samo na 200 m. No, ni ona nije uspjela osvojiti neko od mjesta koje bi je odvelo u polufinale.
“Ruski rulet” u Rotterdamu i oproštaj velike genaracije u Tokiju
Hrvatska vaterpolska reprezentacija otvorila je 2021. već u siječnju nastupom na europskom kvalifikacijskom turniru za završnicu Svjetske lige. Na kraju je Hrvatska zauzela sedmo mjesto pobjedom protiv Francuske (17-5).
Daleko važnije bilo je ono što se događalo nešto kasnije u Rotterdamu, a bile su u pitanju vrlo teške kvalifikacije za odlazak na Olimpijske igre. U svojoj skupini Hrvatska je bila druga (iza Rusije) nakon čega je trebala minimalno dvije pobjede za odlazak u Japan.
U četvrtfinalu je vrlo lako svladala Gruziju 15-6, ali je potom uslijedila nevjerojatna drama u direktnoj borbi za Tokio. Poraz od Crne Gore (12-14) gurnuo je izabranike Ivice Tucka u utakmicu “biti ili ne biti”, a suparnik je opet bila Rusija. Nakon posve izjednačene borbe o ukupnom pobjedniku i putniku na Olimpijske igre odlučivali su peterci i tek nakon petnaest serija izvođenja slavila je Hrvatska s konačnih 25-24 (11-11).
Na Olimpijskim igrama Hrvatska je nastup u skupini otvorila lakom pobjedom protiv Kazahstana (23-7) nakon čega je uslijedio kiks i poraz od Australije (8-11). No, hrvatski vaterpolisti odlično su reagirali nakon nenadanog pada te su u odličnim utakmicama svladali velike rivale, prvo Crnu Goru 13-8, a potom i Srbiju 14-12. U posljednjem kolu skupine izgubljena je nova utakmica, od Španjolske (4-8) čime je Hrvatska u četvrtfinalu usmjerena prema Mađarskoj. Bio je to ujedno kraj lova na medalje, jer su Mađari bili bolji (15-11).
Unatoč tom razočaranju, Hrvatska je ipak pobjednički okončala olimpijski turnir. S dvije pobjede (Crna Gora 12-10 i SAD 14-11) završila je kao peta reprezentacija na OI u Tokiju.
Juniorska reprezentacija nastupala je tijekom 2021. godine na Svjetskom prvenstvu u Pragu. U neizvjesnoj utakmici četvrtfinala mladi Hrvati su poraženi od vršnjaka iz Srbije (10-12) te su u konačnici zauzeli peto mjesto na prvenstvu.
Dramatična je bila finalna serija za prvaka Hrvatske. Za novu krunu su se borili Jug i Mladost, stari poznanici i najtrofejniji hrvatski klubovi. U seriji je Jug poveo 2-0, no potom je Mladost uzvratila s tri pobjede u nizu. Odlučujući peti susret je dobila 12-11 i time prekinula petogodišnju dominaciju kluba iz Dubrovnika. U borbi za treće mjesto splitski Jadran je, pak, bio bolji od šibenskog Solarisa.
Foto Hina
Mladost je postala 11. put prvak Hrvatske, dok je Jug ostao na šesnaest titula, a osim izgubljenog finala domaćeg prvenstva, Jug je izgubio i u finalu regionalne Jadranske lige. Radnički iz Kragujevca je u finalu slavio 14-12 i time prekinuo osmogodišnju dominaciju hrvatskih klubova u tom natjecanju. Inače, Jug je s četiri naslova pobjednika rekorder i u regionalnoj ligi.
U Ligi prvaka splitski Jadran je zapeo u kvalifikacijama kao i Mladost koja je došla na korak do plasmana u skupine, ali je izgubila u ključnom duelu protiv Ortigije Siracuse (8-9).
Dubrovački Jug je u svojoj skupini osvojio drugo mjesto (iza kasnijeg slavljenika Pro Recca) sa šest pobjeda, remijem i tri poraza. Ispao je u četvrtfinalu od Brescije (10-12) i na kraju osvojio peto mjesto.
Drugi dio 2021. započeo je novom sezonom Lige prvaka u kojoj nastupaju Jug i splitski Jadran, a baš su u ključnom susretu za plasman u skupine Splićani u dvije utakmice uvjerljivo nadigrali Mladost.
Na samom kraju godine splitski Jadran je ispisao novi, dvostruki klupski uspjeh. Vaterpolisti i vaterpolistice Jadrana u Zagrebu su osvojili Hrvatski kup. Momčad Jadrana pobijedila je Jug AO u finalu 14-11, dok su djevojke bile bolje od Mladosti 13-12 (nakon peteraca).
Na velikim natjecanjima samo dva plivačka polufinala
Hrvatski plivači u 2021. nisu imali zapaženijih rezultata iako su na programu bile Olimpijske igre, europska prvenstva kako u 50-metarskom tako i u 25-metarskom bazenu, pa i svjetsko prvenstvo u 25-metarskom bazenu. Na sva ta četiri natjecanja ostvarena su tek dva plasmana u polufinale, Ema Rajić stigla je među najboljih 16 na EP-u u 50-metarskom bazenu u Budimpešti u svibnju na 50 metara prsno, dok je Nikola Miljenić plivao među 16 najboljih na SP-u u Abu Dhabiju u prosincu na 100m leptir. Upravo su Rajić i Miljenić ujedno bili i jedini hrvatski predstavnici na OI u Tokiju.
Rajić je u Budimpešti dva puta popravljala hrvatski rekord na 50m prsno, u kvalifikacijama je plivala 31.19, a u polufinalu 31.04 sekundi što joj je u konačnici osiguralo 14. poziciju. Miljenić je u Abu Dhabiju u kvalifikacijama postavio hrvatski rekord na 100m leptir sa 50.23 što je bio deveti rezultat te faze natjecanja, no u polufinalu nije uspio ponoviti takvo vrijeme pa je sa 50.58 zauzeo 16. mjesto.
U najjačoj konkurenciji s kojom su bili suočeni, na OI u Tokiju bolje se snašao Miljenić. On je na 100m slobodno ostvario novi osobni rekord sa 49.25 što je bilo dovoljno za 28. poziciju, a vrlo dobar je bio i u preostala dva nastupa, na 50m slobodno je sa 22.14 zauzeo 19. mjesto, a na 100m leptir je sa 52.68 bio 40. Rajić je, pak, plivala mnogo slabije od svojih najboljih rezultata, pogotovo na 100m prsno gdje je bila gotovo dvije sekunde slabija od svog najboljeg rezultata pa je sa 1:10.02 bila 33., dok je na 50m slobodno sa 26.49 bila 45.
Na EP-u u Budimpešti Miljenić je bio 34. na 50m leptir (24.09) te 45. na 100m slobodno (49.69), a na tom natjecanju još su nastupili Marin Mogić (42. na 400m slobodno, 37. na 800m slobodno), Ana Blažević (49. na 100m prsno, 40. na 200m prsno), Matea Sumajstorčić (31. na 400m slobodno, 16. na 800m slobodno, 18. na 1500m slobodno), Nika Špehar (38. na 400m slobodno, 25. na 800m slobodno, 23. na 1500m slobodno), Klara Bošnjak (18. na 800m slobodno, 19. na 1500m slobodno) te Iva Hrsto (26. na 800m slobodno).
Iako je bio prijavljen, u Budimpeštu zbog bolesti nije otputovao iznimno talentirani dugoprugaš 18-godišnji Franko Grgić, svjetski juniorski prvak na 800m i 1500m slobodno iz 2019. Grgić u 2021. gotovo da uopće nije nastupao, a posebno je zabrinjavajuće kako je to je već druga godina bez jakih natjecanja za njega pa mu je najbolji ovogodišnji rezultat na 1500m za više od sekunde slabiji od rezultata koji je plivao 2019.
Krajem godine održana su i dva natjecanja u 25-metarskom bazenu, početkom studenoga EP u Kazanju, a sredinom prosinca SP u Abu Dhabiju. U Kazanju su nastupile tek Ana Blažević (38. na 50m prsno, 35. na 100m prsno i 20. na 200m prsno) i Klara Bošnjak (23. na 400m slobodno, 18. na 800m slobodno i 14. na 1500m slobodno), dok su u Abu Dhabiju uz Miljenića plivale Blažević, Sumajstorčić i Jana Pavalić.Uz 16. mjesto na 100m leptir, Miljenić je nastupio u još tri discipline te uz osobne rekorde u svakoj od njih bio 27. na 50m slobodno, 18. na 100m slobodno te 22. na 50m leptir. Blažević je bila 27. na 100m prsno i 21. na 200m prsno, Pavalić 28. na 50m slobodno, 37. na 100m slobodno i 24. na 50m leptir, a Sumajstorčić 36. na 400m slobodno te 28. na 800m slobodno.
Fenix-magazin/SIM/Hina
