Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom „Oluja“ završio je rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija velikosrpskoga projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog Kotara – Karlobag.
Za Fenix-magazin piše: Dr. Ante Nazor
Velikosrpskim ideolozima taj je projekt bio alternativa u slučaju raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a pripreme za njegovu provedbu mogu se pratiti od sredine 1980-tih godina prošlog stoljeća.
Cjelovit prikaz događaja od početka oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj u ljeto 1990. pokazuje zašto se reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija nije mogla provesti mirnim putem, a brojni dokumenti srpske provenijencije, uz to što potvrđuju da vojna opcija u rješavanju pitanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske nije imala alternativu, pokazuju i da hrvatsko vodstvo početkom kolovoza 1995. zbog prijetnje srpskog osvajanja Bihaća „Oluju“ više nije moglo odgađati.
Dakako, hrvatsko vodstvo više nije smjelo odgađati „Oluju“ ni zbog rascjepkanosti države i nemogućnosti cestovne komunikacije preko okupiranog područja što je bilo otežavajuće za hrvatsko gospodarstvo, jednako kao ni zbog brojnih prognanika i izbjeglica (u srpnju 1995. u Hrvatskoj je bilo registrirano njih 384.664), koje su zbog isključive srpske politike i odbijanja mirne reintegracije okupiranoga hrvatskoga područja od 1991. čeznutljivo i već na granici psihičke i materijalne izdržljivosti čekale na povratak svojim većinom razrušenim domovima. Također, srpski dokumenti potvrđuju da je srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu odgovorno za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom „Oluje“.
Općenito, odgovornost, odnosno namjere Srbije i tadašnje srbijanske/velikosrpske politike za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju „Oluja“, koja je zapravo bila logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991., jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Den Haagu (presuda iz veljače 2015.), utvrdivši (čl. 426) da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države”, kao i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini, odnosno u kojem su velikosrpski stratezi, na krilima srbizirane JNA, 1991. pokušali ostvariti višestoljetni san o „svim Srbima u jednoj državi“.
Zbog situacije oko Bihaća, ali i „zbog okupacije i zločina u Srebrenici i krize sa Žepom te straha da može doći do masakra“ predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alja Izetbegović je 18. srpnja 1995. preko ambasade BiH u Zagrebu uputio usmenu poruku Predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu s prijedlogom da na najavljenom sastanku na Brijunima 22. srpnja „najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora“.
Spomenuta poruka pokazuje da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u BiH u obrani od velikosrpske agresije. Teško je zamisliti da bi predsjednik Predsjedništva BiH poruku ovakvoga sadržaja uputio državi koju je smatrao agresorom na njegovu državu i Predsjedniku kojeg je smatrao vođom „udruženog zločinačkog pothvata“ protiv njegove države.
Predsjednik Tuđman odmah je odgovorio pozitivno, ocijenivši da je „neophodno potrebno postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskog dogovora, te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske“. O teškoj vojnoj situaciji i dramatičnom stanju obrane Bihaća, nakon što su srpske snage 19. srpnja 1995. pokrenule novu ofenzivu na grad, govore izvori njegovih civilnih vlasti i snaga koje su branile Bihać – 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a.
Na sastanku u Splitu, 22. srpnja 1995., predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali su Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.
Deklaracijom je, između ostaloga, dogovoreno „proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine“, na način da su „Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća“, što je Republika Hrvatska prihvatila. Tako je „Splitskom deklaracijom“, nakon niza pokušaja Hrvatske da ga ugradi u potpisane sporazume s BiH (od navedenog Sporazuma iz srpnja 1992.), napokon i na državnoj razini postignut sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka-muslimana protiv velikosrpskih snaga u BiH.
Tim su sporazumom, odnosno operacijama hrvatskih snaga „Ljeto 95“ i „Oluja“ koje su uslijedile, spriječeni nova humanitarna katastrofa i zločini poput onih koje su srpske postrojbe pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića već počinile nad muslimanima u Srebrenici u srpnju 1995., a koji su na međunarodnim sudovima presuđeni kao genocid (prema podacima Memorijalnog centra u Potočarima pritom je ubijeno više od 8000 Muslimana), budući da snage UN-a nisu bile u stanju zaštititi oko 180.000 stanovnika i prognanika u Bihaću i okolici, koji je, da ironija bude veća, upravo VS UN-a proglasilo „zonom sigurnosti“.
Dramatično stanje obrane Bihaća tijekom “Druge bihaćke krize”, čiji bi pad znatno poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa – i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i “Plana Z-4” koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju – gotovo “državu u državi”, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH – “Ujedinjene Republike Srpske”, koji je upravo pred “Oluju” ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. S obzirom na iskustvo cjelokupnoga procesa pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak RH, zaista je teško argumentirano objasniti pretpostavku da bi vodstvo Srba u Hrvatskoj, da su srpske snage uspjele osvojiti Bihać i u strateškom smislu bitno popraviti svoju vojnu poziciju prema Hrvatskoj, pristalo na pregovore o mirnoj reintegraciji.
Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, nazvanu “Oluja”, hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 7. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili hrvatski kraljevski grad Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km2).
Istodobno, hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine (obrambene operacije Feniks i Maestral).
Podizanje hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995., koju ponosno gledamo na tom mjestu svake godine na taj datum, bilo je završni čin niza oslobodilačkih akcija i operacija koje su omogućile uspješnu provedbu operacije „Oluja“ („Cincar“ početkom studenoga 1994., „Zima 94“ u studenom-prosincu 1994., „Skok 1“ i „Skok 2“ u travnju i lipnju 1995., te „Ljeto 95“ krajem srpnja 1995.), no ne smijemo zaboraviti da su temelje za taj niz postavili pripadnici policije i Zbora narodne garde, uglavnom dragovoljci, koji su se slabo naoružani u ljeto 1991. suprotstavili JNA i srpsko-crnogorskim postrojbama, a potom su godinama boravili na crti bojišnice u svim vremenskim uvjetima, po rovovima i na „ćukama“, na Velebitu, Dinari …
Dakako, prije svih, sjećanje i zahvalnost zaslužuju poginuli hrvatski branitelji, njima dugujemo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Treba se sjetiti i svih nedužno ubijenih i poginulih civila, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovjest. Jer, činjenica je da je u Domovinskom ratu stradao i srpski narod u Hrvatskoj, čija se tragedija očituje u napuštanju svojih domova uoči i tijekom “Oluje”.
Kao što je činjenica da je za tu tragediju odgovorno srpsko vodstvo, koje niti nakon ustavnih zakona o pravima nacionalnih manjina (prosinac 1991., svibanj 1992.), niti nakon međunarodnog priznanja RH 1992. te prijedloga Vlade RH i “međunarodne zajednice” o mirnoj reintegraciji, niti nakon vojnih poraza, čak niti nakon poraza u operaciji “Bljesak” u svibnju 1995., nije odustalo od isključive odluke da će teritorij samoproglašene “RSK”, zapravo okupirani teritorij RH, biti dio Srbije ili da Srba tu više neće biti. Stoga okolnosti u kojima je „Oluja“ provedena, kao i njen značaj, ali i posljedice, nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH od ljeta 1991. godine.
Spasimo život – humanitarna operacija hrvatskih vlasti nakon „Oluje“
Usprkos organiziranoj i prisilnoj evakuaciji nakon početka „Oluje”, za koju je odgovorno vodstvo pobunjenih Srba, na području bivših UN sektora Sjever i Jug, oslobođenom u operaciji “Oluja”, raštrkano u više od 600 naselja, bez ikakve sigurnosti i zdravstvene zaštite, a često i bez struje, vode i grijanja, ostalo je živjeti oko 10.500 stanovnika, najvećim dijelom srpske nacionalnosti (više od 70 %) i starije dobi (više od 70 % bilo je starije od 60 godina).
Nakon “Oluje” hrvatske vlasti odmah su započele s humanitarnim radom i poduzele niz mjera za pomoć stanovništvu zatečenom na oslobođenom području. Zbog poodmakle dobi većine stanovništva ostalog na oslobođenom području, te zatečenih uvjeta života i neposrednog dolaska zime, Vladine ustanove i ministarstva RH te nevladine hrvatske i međunarodne organizacije (Crveni križ, Crveni polumjesec, UNHCR, UNICEF itd.) pripremili su poseban projekt za njihovo organizirano zbrinjavanje tijekom zime.
Pod nazivom “Spasimo život” pokrenut je početkom listopada 1995., a podržao ga je i hrvatski predsjednik F. Tuđman, uz zahtjev da mu se dodijeli visoki prioritet. Tako je u dva mjeseca u 604 naselja na području od 10.497 km2 zbrinuto 10.594 osoba (6380 žena i 4214 muškaraca, odnosno 70,4 % Srba, 27,6 % Hrvata i 2 % ostalih).
Hrvatske vojne pobjede, posebice operacija „Oluja“, omogućile su mirnu reintegraciju Hrvatskog Podunavlja
Hrvatska je nakon operacije „Oluja“ bila odlučna pokrenuti novu vojnu operaciju i spremna osloboditi i posljednji metar svoga okupiranoga državnog teritorija na istoku.
Nakon pobjede hrvatskih snaga u spomenutoj operaciji, vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje Hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije, u kojima se navode podaci o Vojsci Jugoslavije te o broju i naoružanju srpskih snaga u Hrvatskom Podunavlju, kao i o stanju morala među Srbima u Hrvatskom Podunavlju, potvrđuju spomenuto.
Ipak, unatoč spremnosti hrvatskih vojnika i izrazitoj nadmoći Oružanih snaga RH u odnosu na oružane snage pobunjenih Srba te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio Hrvatskog Podunavlja vrati vojnim putem, predsjednik Republike Hrvatske F. Tuđman opet je pregovarao s pobunjenim Srbima, tražeći način za mirno rješenje problema preostalog okupiranog teritorija. Pregovori su rezultirali “Temeljnim sporazumom o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske”, koji su 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpisali u Erdutu, a predstavnici hrvatske vlasti u Zagrebu.
Spomenuti sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima, u situaciji kad je Hrvatska bila vojno sposobna osloboditi preostali okupirani dio na istoku Hrvatske, izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata protjeranih 1991. s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, pitanje okupiranih područja rješava mirnim putem.
Za provođenje odluka “Erdutskog sporazuma” Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996.) ustanovilo je posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). I tom prilikom Vijeće sigurnosti ponovno je potvrdilo “posvećenost nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske” te naglasilo da su “istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (UN Sektor Istok) sastavni dijelovi Republike Hrvatske”. Mandat UNTAES-a završio je 15. siječnja 1998. godine, kad je navedeno područje konačno vraćeno u ustavnopravni poredak RH.
Zaključak
Pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske i sloboda njenih državljana, a time i uvjeti za demokratizaciju društva i gospodarski razvoj. Vijest da je Knin oslobođen mnogim hrvatskim domoljubima zasigurno je najvažniji trenutak Domovinskog rata, a fotografija hrvatskih branitelja s hrvatskom zastavom na netom oslobođenoj Kninskoj tvrđavi najdojmljiviji prizor iz Domovinskog rata.
„Oluju“ treba slaviti u cijeloj Hrvatskoj i gdje god žive Hrvati, no glavnom pozornicom proslave pobjedonosne „Oluje“ treba ostati Knin, a središnji događaj podizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, uz nazočnost hrvatskih branitelja i članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja te državne vlasti.
S obzirom na poznate činjenice, može se reći da je „Oluja“ kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da taj ponos, kao i činjenice o Domovinskom ratu i operaciji „Oluja“, prenesemo našoj djeci.
Fenix-magazin/MD/Dr. Ante Nazor
