Generacije doseljenika čiji su preci brodovima došli iz Hrvatske, sklanjajući se od siromaštva i rata, okupljaju se jednom godišnje na imanju u središnjoj Argentini.
“Dobrodošli”, piše na hrvatskom jeziku na transparentu izvješenom na vratima farme u provinciji Alto Valle del río Negro. Obitelj Bezić, ili kako je upisano u lokalnom registru Besich, pronašla je dom u tamošnjoj dolini prije gotovo stotinu godina.
“Moj djed s otoka Šolte bio je u Prvom svjetskom ratu. Kad je rat završio, oženio se i dobio dvoje djece, ali s takvom lošom srećom da mu je žena umrla kad su mojoj majci bile četiri godine”, kaže 70-godišnja Alicia Dobra za lokalne novine Rio Negro.
Argentina je u to vrijeme primala imigrante pa se na tu zemlju Južne Amerike gledalo blagonaklono. Djed je otputovao 1930. u Buenos Aires. Odsjeo je u imigrantskom hotelu gdje su doseljenicima bile dostupne informacije o mogućnostima zapošljavanja u unutrašnjosti zemlje.
U provinciji Alto Valle del río Negro u to je doba počela je proizvodnja voća, povrća, biljaka i cvijeća te su se ondje nizale plantaže. Djed se nastanio u Cipollettiju, mjestu koje je preraslo u grad s danas 105.000 stanovnika.
Živio je u kući sa slamnatim krovom i uzgajao krumpir, ali je i tako uspio skupiti novac koji je poslao u Hrvatsku kako bi mu se pridružila braća. Par godina kasnije uspio je organizirati putovanje u Argentinu za svoje dvoje djece, osmogodišnju djevojčicu, koja će kasnije postati Alicijina majka, i šestogodišnjeg dječaka.
Godine su prolazile i braća su uspjela kupiti vlastitu farmu u blizini mjesta Paso Córdoba gdje su se posvetili uzgoju voća, uglavnom jabuka.
“Moja majka je odrasla uz sve njih berući jabuke i živeći od farme”, pripovijeda Alicija.
Na tom terenu započela je ljubavna priča druge generacije doseljenika iz Hrvatske.
Od ničega do obitelji srednje klase
Alicijin otac radio je kao ložač na teretnom brodu koji je povezivao Argentinu s Europom. Jednog dana, nakon što je brod pristao u Argentini, obavijestio je kapetana da ondje i ostati. Gazda ga je ostavio u luci sa samo nekoliko novčanica za hranu. Smjestio se poput većine imigranata u hotelu za doseljenike i s vremenom završio na jednoj od farmi obitelji Toschi gdje je radio Alicijin djed.
“Tako je upoznao moju mamu. Oboje su bili jako mladi, zaljubili su se i s vremenom osnovali obitelj”, kaže.
Iz tog braka rođeno je šestero djece koja su također naučila živjeti sa surovošću sela. Prvi su rođeni u djedovoj kući jer roditelji još nisu dovršili izgradnju vlastite.
Alicia se prisjeća hladnih dana i mraza kada je s braćom uzela bicikle i krenula u osnovnu školu. Putovati pet kilometara do škole nije bio lak zadatak te je zahtijevao narav koju sudjeca naslijedila od roditelja i djedova.
“Bila je važna misao mog oca da mi djeca moramo učiti kako bismo se profesionalno razvijali u budućnosti. Moj tata je završio tek dva razreda, znao je samo čitati, pisati i potpisivati se. On i majka htjeli su da mi budemo studenti”, napominje Alicia.
“Unatoč teškim vremenima, nas šestero djece završilo je srednju školu, a troje fakultet”, dodaje.
Alicia je inženjerka poljoprivrede, jedna sestra je psihologinja, a druga profesorica književnosti.
Za Aliciju na popis ulaze još jedna sestra i brat koji, iako su započeli sveučilišnu karijeru, nisu stekli diplomu. Sestra je medicinska sestra, a brat radi više od 24 godine kao nenastavno osoblje na Nacionalnom sveučilištu Comahue.
“Hrvatski doseljenici su uz sve poteškoće i oskudicu stvorili obitelj srednje klase”, ističe Alicia.
Ostalo je “Dobrodošli”
Njezin djed nikada više nije vidio rodnu Hrvatsku.
Posljednje godine života, kada je njegovim izmoždenim rukama i slomljenim leđima bilo dosta teškog rada na imanju, proveo je u kući svoje djece okružen toplinom unučadi. Možda je i čeznuo za vremenom provedenim u Hrvatskoj. Alicijini roditelji imali su potrebu i želju preletjeti ocean i stići do hrvatskog otoka, ali to im je pošlo za rukom tek kada je djed umro.
“Majka i otac otputovati su u Hrvatsku 1978. Kada su stigli, očevi roditelji više nisu bili tamo, ali se sastao s dvojicom svoje braće”, kaže.
Sedam godina kasnije došao je red na Aliciju koja je čeznula za upoznavanjem zemlje svojih predaka. Otputovala je u Španjolsku na specijalizaciju o štetnicima jabučastih voćaka i nije gubila ni trenutak da posjeti otoke o kojima je toliko slušala.
“Otoke sam poznavala iz priča koje nam je uvijek pričao moj djed. Bio je odličan pripovjedač”, naglašava. Vidjela je majčino i očevo rodno mjesto te se okupala u Jadranu.
“Bilo je to vrlo uzbudljivo putovanje, ali zbog raznih životnih stvari nikada se nisam vratila. Vjerujem da se još uvijek može pojaviti nova prilika”, napominje 70-godišnja žena.
Njena priča slična je mnogim sudbinama imigranata iz Europe. Nakon toliko godina u tuđini rađaju se novi potomci čiji se osjećaj pripadnosti starom kraju razvodnjava. Hrvatska zajednica nije iznimka. Ali i dalje postoje priče, tradicija, običaji, hrana i pjesme koje se prenose s baka i djedova na unuke, pa čak i praunuke.
“Jezik se s vremenom izgubio pa ne možemo reći mnogo više od pozdrava”, kaže jedan od članova obitelji Bezić pored natpisa “Dobrodošli”.
“Ali ta riječ, ta sjajna riječ, to je zagrljaj, to je ponovno okupljanje i puno ljubavi, od srca do srca”, dodaje.
I to je ono o čemu se radi na farmi blizu Paso Córdobe. To je mjesto gdje se jednom godišnje Bezići okupljaju uz tradicionalna hrvatska jela dok zrakom kola materinji jezik starijih. To je mjesto gdje među slasticama, topolama i jesenskim suncem lebde priče koje ostaju u glavama i sjećanjima najmanjih u obitelji.
“Ovo omogućuje djeci da saznaju odakle dolaze, kako je bilo putovanje brodom, i da slave život”, kaže Dinka Bezić, članica jedne od hrvatskih obitelji u okolici.
Fenix-magazin/MMD/Hina
