Eva (71) i Ivo (77) Škvorić iz Linza obilježili su svoj Zlatni pir, odnosno 50 godina braka, obnavljanjem zavjeta u jednoj od najstarijih crkava grada, Minoritenkirche iz 1236. godine. Njihova priča počinje u Hrvatskoj, a nastavlja se životom u Austriji, gdje su gradili novu svakodnevicu, učili jezik i radili u teškim uvjetima, ali nikada nisu izgubili povezanost ni s domovinom ni jedno s drugim. Tajna njihova dugog braka, kažu, jednostavna je: ljubav!
Piše: Marijana Dokoza
Kroz svoj novinarki put često sam razgovarala s ljudima koji su zajedno proživjeli desetljeća, s onima koji su dočekali svoj Zlatni pir, pa i više od toga. Uvijek bih im postavila isto pitanje: u čemu je tajna dugog i skladnog braka? Najprije bi se nasmijali, onako pomalo nestašno, pa kroz šalu rekli kako je najbolje pustiti da „na jedno uho uđe, a na drugo izađe“. No, gotovo bez iznimke, ubrzo bi se uozbiljili, i tada bi došla ona ista, jednostavna, ali i ne baš tako lagana riječ – ljubav.
Ljubav, govorili su, temelj je svega, svakodnevni poticaj da ostaneš, da razumiješ, da oprostiš i da zajedno idete dalje, čak i onda kada život donese teške dane, a donijet će ih.
Upravo su mi to rekli i Eva (72) i Ivo Škvorić (77), bračni par iz austrijskog Linza, koji su prije nekoliko dana proslavili impresivnih pedeset godina zajedničkog života. Njihova priča, govore, nije uvijek bila lagana, ali izgradili su temelje na ljubavi, ustrajnosti i međusobnoj povezanosti koja se gradila kroz godine i još uvijek je grade, a gradit će je dok su živi. – Pa i nakon toga, smije se Eva.
Više zanimljivosti: POTRESNA PRIČA IZ NJEMAČKE: Živi od socijalne pomoći od 1979. godine
– Bez ljubavi nema ničega, složni su.
– Ni razumijevanja, ni snage za rješavanje problema. Možete kroz izazove proći i bez nje, ali uvijek ćete osjećati da nešto nedostaje. Kada se dvoje ljudi vole, sve postaje lakše čak i onda kada život pritisne najjače što može, govori Eva.
Na proslavi svog Zlatnog pira nedavno su okupili krug ljudi koji im je kroz godine bio oslonac i radost, obitelj i prijatelje, one najbliže i najdraže. Među njima su posebno mjesto zauzimale njihove dvije kćeri: Silvia, udana Galović, koja je stigla u pratnji supruga i svojih kćeri Stelle i Maye, te Andrea, udana Knogler, sa suprugom i njihova dva sina, Mateom i Neviom.
Obnovili su bračne zavjete na, za njih, posebno simboličnom mjestu, u Minoritenkirche, jednoj od najstarijih crkava u gradu, koja je izgrađena davne 1236. godine.
U toj su crkvi ponovno izgovorili riječi koje su već jednom spojile njihove živote, no ovaj put su još snažnije jer su protkane iskustvom i godinama zajedništva.
Nakon svečanog dijela, slavlje se nastavilo u vedrijem tonu, onako kako i priliči jednoj velikoj životnoj obljetnici. U Hrvatskom centru u Linzu okupilo se 65 uzvanika — obitelj, prijatelji i oni koji su kroz godine bili dio njihove priče. Uz pjesmu, smijeh i čaše koje su se podizale u čast ljubavi koja traje, večer je polako prelazila u noć, a noć u zoru.
– Kako i pjesma kaže, uz dobro piće i tamburaše, dok zora ne svane, smije se Ivo.
Organizacija i emotivni trenuci obnove zavjeta nosili su potpis mlađih generacija. Za glazbeni ugođaj u crkvi pobrinuli su se brat i sestra, Nika i Luka, studenti iz Zagreba, koji su svojim izvedbama dali posebnu notu svečanosti. Uz pjesmu „Vjeruj u ljubav“, slavljenici su, u pratnji svećenika, ušli u crkvu, dok je završetak ceremonije obilježila dojmljiva izvedba „Ave Maria“. Bio je to trenutak u kojem su se, kako su mnogi primijetili, emocije gotovo mogle opipati.
O za svečani izgled proslave pobrinula se obitelj bračnog para. Za organizaciju, dekoracije i tortu pobrinule su se njihove kćeri sa svojim supruzima — Silvia i njezin suprug Slavko, rodom Slavonac iz Zagrada kraj Pleternice, te Andrea i njezin suprug Petar iz Linza. Za glazbu i raspoloženje pobrinuo se Andrija Dreznjak sa svojim bendom.
Više zanimljivosti: BRAČNI PAR IZ MÜNCHENA OTKRIVA: Zbog čega smo otišli iz Hrvatske i kakav nas je život dočekao!
Pola stoljeća ljubavi: životna priča Eve i Ive Škvorić između domovine i tuđine
Vrijeme brzo prolazi, a priče koje traju desetljećima imaju posebnu težinu. Upravo takvu priču nose Eva i Ivo Škvorić, ili kako ga austrijski prijatelji zovu Johann. Ivo kaže, kada su 1980. godine prihvatili austrijsko državljanstvo, svom je imenu dodao Johann kako bi Austrijanci lakše izgovarali.
Njihov zajednički put, dug više od pola stoljeća, započeo je daleko od grada koji danas nazivaju domom, ali je upravo u Linz dobio svoje najčvršće temelje.
Eva, rođena Jakacić 1954. godine u Bilicima u Brodskoj županiji, i Ivo, rođen 1949. u Magić Maloj kraj Nove Gradiške, danas s posebnom emocijom govore o svojim početcima. Dolazak u novu zemlju, priznaju, nije bio nimalo jednostavan.
Pomogli su nam prijatelji Austrijanci
– Nije bilo lako, novi jezik, nova sredina, sve nepoznato. Ali uz pomoć prijatelja Austrijanaca, koje smo vrlo brzo stekli, pronašli smo posao i naučili jezik, prisjećaju se.
Ivo je svoj radni vijek započeo kao mesar u mesnici Schütz, gdje je radio jedanaest godina, a potom prelazi u industrijskog giganta Voestalpine, gdje ostaje sve do umirovljenja 2006. godine. Eva je po dolasku 1976. započela raditi kao čistačica u Gospodarskoj komori, no život joj je ubrzo donio težak izazov. Doživjela je nesreću tijekom trudnoće 1982. godine.
– Bilo je teško, ali uz Božju pomoć sve je završilo dobro. Rodila sam zdravu djevojčicu i nakon dugog oporavka ponovno stala na noge, govori Eva.
Nakon toga zapošljava se u dječjoj klinici, gdje osim posla čistačice pomaže i kao prevoditeljica, ostajući tamo sve do mirovine 2015. godine.
Kažu kako je bilo trenutaka kada su balansirali između posla i obiteljskih obveza, a svakodnevica nije bila laka. Nedostatak vrtića i pomoći značio je snalaženje na načine koji su danas gotovo nezamislivi.
Ono što sam činila, danas je teško i zamisliti
– Sjećam se kako bih ostavila malu Silviu samu u krevetiću dok bih odradila nekoliko sati posla. Danas je to teško i zamisliti, kaže Eva.
Unatoč svemu, uvijek je pronalazila vrijeme za ručni rad. To je ljubav koju je prenijela na svoju djecu i unuke, od kojih jedna danas pleše u kulturno-umjetničkom društvu, čuvajući tradiciju svojih korijena.
Jer, iako daleko od domovine, Eva i Ivo nikada nisu zaboravili tko su. Još od 70-ih godina, koliko su mogli i smjeli, aktivno su sudjelovali u očuvanju hrvatske baštine i kulture, nešto što, kažu, i danas nose u sebi.
Prvo upoznavanje kao scena iz romantičnog romana
Njihovo upoznavanje gotovo zvuči kao scena iz nekog romantičnog filma ili romana. U svetištu Gospe od suza u Pleternici, dok je Ivo kupovao svijeću, prišla mu je žena nudeći da mu pogleda u dlan. Odbio je, ali ona je ipak izrekla neobično proročanstvo da će se oženiti ženom čije ime ima tri slova.
– Ime Eva tada je bilo rijetko, pa sam pomislio, što ova priča, prisjeća se Ivo kroz osmijeh. Nedugo potom upoznao je upravo Evu i poveo je sa sobom u Linz. Ostalo je, kako kažu, povijest.
Kada se osvrnu na godine iza sebe, njihov odgovor na pitanje o tajni dugog i uspješnog braka ostaje jednostavan, ali snažan:
– Važno je imati ljubav, razgovarati i ne bježati od problema, kakvi god oni bili, kažu.
Društvo i grad u kojem žive kroz desetljeća su se mijenjali, ali jedno je ostalo isto — osjećaj prihvaćenosti.
Nekada smo do Hrvatske putovali i po petnaest sati
– Uvijek smo bili dobro primljeni među Austrijancima. Mnogi od tih ljudi i danas su naši prijatelji, i bili su s nama na proslavi, kažu.
Dodaju kako je danas život ipak lakši, a putovanja u domovinu traju tek nekoliko sati, dok su nekada preko Alpa putovali i po petnaest. Još važnije, ističu, danas mogu slobodno reći tko su i odakle dolaze.
Najljepši trenuci njihova života danas nose imena njihovih unuka.
– Dolazak unučadi jedan je od najsretnijih trenutaka, kažu.
S druge strane, odlazak djece iz obiteljskog doma bio je emotivan i težak, kao i svakom roditelju. No utjehu pronalaze u blizini obitelji i zajedništvu koje nisu izgubili.
Na kraju, njihova poruka mladima koji tek započinju zajednički život ostaje je, kako kažu, uljepšavanja:
– Danas je lako odustati, najlakše je reći da je kraj. Ali brak traži trud, razumijevanje i razgovor. Nije uvijek lako, ali vrijedi se boriti. Treba voljeti, jer bez ljubavi nema ništa, poručuju.
Fenix-magazin/MD/Marijana Dokoza
