Dalmatinsko kulturno društvo u novozelandskom gradu Aucklandu proslavit će u listopadu 95 godina postojanja, tijekom kojih se ta organizacija iz sakupljača kauri gume pretvorila u čuvare hrvatske baštine.
Hrvati su masovno emigrirali iz Dalmacije u drugoj polovici 19. stoljeća, suočeni s bolešću vinove loze i krizom brodogradilišta, uslijed prelaska s jedrenjaka na parne brodove. Na Novom Zelandu su se zapošljavali u šumama gdje su iz kauri drveća proizvodili gumu.
Mara Vitasovich kći je takvog proizvođača gume koji je 1926. godine stigao s otoka Korčule.
“Odrasla sam na mljekarskoj farmi u Kaipari, okružena dalmatinskom zajednicom“, rekla je Vitasovich za Hrvatski vjesnik sa sjedištem u Melbourneu.
Godine 1930. osnovano je Jugoslavensko kulturno društvo, spajanjem dvaju tamošnjih klubova. Osamostaljenjem Hrvatske preimenovano je 1990. u Dalmatinsko kulturno društvo.
“Klubovi su pružali prostor za razgovor na hrvatskom jeziku, nudili podršku i prijateljstvo, dočekivali nove imigrante dok bi istovremeno služili radnicima gume kao kratak bijeg od teških radnih i životnih uvjeta“, objašnjava Vitasovich.
Ona se 1970. preselila u Auckland, a tijekom plesa je u tom kulturnom društvu upoznala supruga Juru. Danas je tajnica Dalmatinskog kulturnog društva sa 700 članova.
“Bavimo se plesovima, folklorom, hrvatskim jezikom i kuhinjom te stalno pronalazimo nove načine za sudjelovanje naše zajednice“, napominje Vitasovich čiji suprug dolazi petkom kartati briškulu.
Rad s mladima
Na Novom Zelandu živi oko 100.000 Hrvata i njihovih potomaka, podatak je Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske.
Neki od njih doplovili su iz Makarske i okolnih mjesta pa je ovaj mjesec u muzeju tog dalmatinskog grada bila izložba o književnici hrvatskih korijena Ameliji Batistich (1915. – 2004.). Batistich je napisala 300 priča od kojih mnoge govore o dalmatinskoj baštini i životu hrvatskog iseljeništva na Novom Zelandu.
Prvu zbirku “Maslinovo stablo u Dalmaciji” objavila je 1963. godine. U romanima “Pjevaj vilo u planini” i “Druga planina, druga pjesma” prikazala je potragu za novozelandskim identitetom te prihvaćanjem vlastitog, hrvatskog (dalmatinskog) podrijetla.
Vitasovich u Aucklandu napominje kako je upravo očuvanje identiteta u tom udaljenom kraju zadatak Dalmatinskog kulturnog društva pa se fokusira na rad s mladima.
“Naša je odgovornost poticati mlade da preuzmu naše uloge“, kaže. “Tako će ovaj klub ostati živ i dinamičan“.
Dalmatinski muzej
U Aucklandu se nalazi Dalmatinski arhiv i muzej koji kronološki prikazuje više od 150 godina doseljavanja iz Dalmacije. Prikazani su hrvatski kopači gume, šumari, tesari, vinari, voćari i ribolovci. Neke radničke obitelji prometnule su se u imućne članove tamošnje zajednice. Neki Dalmatinci su pak sudjelovali u Prvom svjetskom ratu u vojsci Novog Zelanda.
“Predmete prikupljamo uglavnom donacijama“, objašnjava tajnica muzeja Slavenka Misa. “Imamo bogatu zbirku priča koje otkrivaju živote naših predaka i daju našim životima dublje značenje“.
Hrvati su nastavili dolaziti na Novi Zeland i nakon Drugog svjetskog rata, a također i u posljednjih petnaestak godina kada se uselilo oko 10.000 ljudi, među kojima brojni informatičari, liječnici i stomatolozi.
“Naši očevi, majke, djedovi i bake radili su u svim prodručjima života“, kaže Misa u muzeju. “Proživjeli su zanimljiva vremena i na mnogo načina doprinijeli životu na Novom Zelandu“.
Fenix-magazin/SIM/Hina
